Svi tragamo za skladom i unutrašnjim mirom, ali rijetko ko razmišlja o tome da se ključ za to krije u jednoj jednostavnoj, a opet teškoj riječi oproštaj.
Koliko god da pokušavamo da izbjegnemo suočavanje sa prošlošću, sjene starih rana uvijek nas prate. Ponekad nas zadrži bolna uspomena, ponekad gnjev, a ponekad osjećaj izdaje. Dok god te emocije nosimo u sebi, ne možemo živjeti slobodno.
Oproštaj je jedini način da se oslobodimo tog tereta. To nije slabost, niti opravdavanje tuđih postupaka, već čin snage i samilosti. On ne znači da se pomirimo s onim ko nas je povrijedio, niti da mu dajemo pravo da nastavi isto. Oprostiti znači otpustiti – ne za drugoga, nego za sebe. To je dar koji pružamo vlastitoj duši.
Zamislimo osobu koja je doživjela izdaju u braku. Svaki put kada pomisli na bivšeg partnera, osjeti kako joj srce ubrzava, stomak se steže, a tijelo preplavi bijes. Trudi se da pronađe izlaz: razgovara s prijateljima, vježba, mijenja navike. Iako joj te metode na trenutak donose olakšanje, svaki slučajni susret s njim vraća je unazad. U takvoj situaciji, jedino praštanje može donijeti pravi mir. Kad uspije da izgovori njegovo ime bez bola, kada ga pogleda bez potresa, znaće da je njena rana zaista zacijelila.
Naše emocije funkcionišu slično ranama na tijelu. Dok god su svježe, svako dodirivanje boli. Vremenom nastaje ožiljak – trag ostaje, ali bol nestaje. Tako je i sa oproštajem: sjećanje ne biva izbrisano, ali gubi moć da nas razara.
Zašto je toliko teško oprostiti? Ne zato što to ne možemo, već zato što nismo navikli. Kao djeca, znali smo se posvađati i već za par minuta nastavljati igru, zaboravljajući uvrede. Sa godinama, međutim, učimo da skupljamo gorčinu. Vježbamo nepraštanje i postajemo njegovi majstori. Naš ego, ponos i tvrdoglavost hrane se ljutnjom, dok srce polako postaje zarobljeno.
Ali u nama i dalje postoji sposobnost da oprostimo. To je urođena moć, samo je zakopana pod slojevima straha, boli i gordosti. Oprostiti znači probuditi tu moć.
Prvi korak ka oproštaju je svjesnost. Napravite spisak ljudi kojima želite da oprostite. Ne morate im to reći lično, niti čekati idealan trenutak. Dovoljno je da u mislima, molitvi ili snu izgovorite riječi oproštaja. Zatim napravite listu ljudi kojima ste vi nanijeli bol i oprostite i njima – jer i oni su nosili svoje borbe.
Najvažnije od svega jeste da oprostite – sebi. Sebi za svaku grešku, za svaku odluku koja vas je povrijedila, za svaki put kad ste ostali u situaciji koja vas je razarala. Kada oprostite sebi, u vama se rađa sloboda. To je najveći oproštaj, onaj koji donosi unutrašnju harmoniju i zdravu ljubav prema sebi.
Mnogi vjeruju da je oproštaj povezan sa karmom. Dok god nosimo gnjev i bol, vjerujemo da moramo patiti i plaćati dugove prošlosti. Ali kada oprostimo, kada pustimo, karma nestaje. Oslobađamo se ideje da moramo živjeti u začaranom krugu patnje. Tada život počinje iznova.
Oproštaj nije trenutni čin, već proces. Ponekad je potrebno više vremena da rana zaraste. Ali svaki put kad se odlučimo da ne hranimo bijes, već da pustimo, mi pravimo korak naprijed. Svaki put kad umjesto osvete izaberemo mir, bliže smo sebi.
Zato je važno da zapamtite – oproštaj nije dar za one koji su vas povrijedili. Oprostaj je dar vama samima. To je oslobađanje duše od tereta prošlosti, od otrova koji nas izjeda iznutra. To je čin ljubavi prema sebi, znak da biramo mir umjesto bola.
Kada naučite da oprostite, u vama se budi nova snaga. Počinjete da živite lakše, slobodnije i radosnije. Svijet oko vas se možda ne promijeni odmah, ali vi se mijenjate – a to je najveća pobjeda
