Mnogo je legendi vezano za Sokobanju, o njenom postanku, starim gradovima, prirodnim kuriozitetima i mjestima koja ljudima znače mnogo, a nalaze se na planinama koje okružuju ovu banju. Te očuvane priče i predanja prenose se sa kolena na koleno, nastavljajući da žive u usmenom predanju.
Na planini Devici postoji i stenski odsjek koji nosi naziv Devojke, a sa njim je sačuvana i stara legenda. Po narodnom predanju, tu je, kažu, Bog sišao na zemlju sa drveta duda, kako bi iznova iskušao neuhvatljivu i prevrtljivu narav ljudi.
Sjedeći tako na jednom kamenu, prerušen u ovčara u siromašnim i pocijepanim ritama, upravo na tome putu prošlo je i sedam lijepih djevojaka nosivši u korpama svježe divlje jagode. Kako Ga je morila žeđ, zatraži od njih malo tih lijepih i crvenih jagoda kako bi iole utolio žeđ pod sjajnim i užarenim suncem. One mu iz neke obijesti svoje ne dadoše, preskočivši Ga kao i da nije na tome putu, nastavivši dalje ka selu. U tom prođe još jedna djevojka koju nije krasila neka ljepota.
Naš narod ima takvu maštu da prikaže vizuelno šta je to zapravo iskušenje i kako se manifestuje kroz sam prikaz, kako nešto u nekom neznanju ili kada ne sagledamo dublje u analizi, toliko može u očima da izgleda ružno, davajući pritom sve nedostatke sa kojima se ljudi rađaju ili eventualno ih nekom neprilikom steknu.
Po priči, imala je grbu na leđima, jedno zatvoreno oko, jednu kljakavu nogu kojom se jedva kretala, ali za razliku od njenih prethodnica nju je krasila nesebična narav. Iako je jedva sustizala svoje drugarice koje nisu željele da je čekaju, dala je siromašnom ovčaru cijelu korpu nabranih jagoda uz izvinjenje da žuri nebi li ih stigla.
Ovaj stenski odsjek zvan Devojke je prirodna geološka formacija i kuriozitet koji je jedinstven u cjelini te prirode. Podno i okolo njega je i prostor zvan Ravnište. Svuda naokolo su i kamene međe, poput kakvih suhozida ili zidova naslaganog kamenja. Tu je i put koji vodi ka selima i put kojim se može stići do takozvana Tri bunara. Nekada su u podnožju i blizini te stijene i cijele te teritorije bile i kolibe pastira koji su svoje ovce čuvali, ali imali su obavezno i magariće. Jednom je i jedan deka koji je i čuvao ovce ispričao ovu legendu svome unuku, a on dalje drugima kako bi ona i dalje živjela u srcima Banjaca.
Bog zaustavi djevojku i reče, da ne samo da će stići svoje drugarice koje nisu željele da je čekaju, nego će ih i prestići. Na mjestu gdje je i put za selo, i gdje bi trebalo da sustigne ‘drugarice’, posljednja djevojka zateče sedam okamenjenih statua u steni. To mjesto ljudi danas nazivaju ‘Devojke’. A ona posljednja odjednom se proljepša, vinu pravo u visine i naredi nebu da munjama i gromovima izbuši cijelu planinu vrtačama, pećinama i jamama. U amanet ljudima ostavi da svako ko se sebična srca i zlurade misli nađe na planini, bude zanavijek proklet.
Iako je ovo kraća verzija i možda malo u naraciji drugačija jer ide sa kolena na koleno, sa čovjeka na čovjeka, sa sobom nosi poučne poruke o vrstama ljepote i karakterima. Narod voli, a možda i mora da vjeruje u onostrano ili neobjašnjivo, nešto više od sebe, da bi iole mogao da istrpi dat nam težak, a ponekad i surov život, pritom ukazujući na jedan pravilan način posmatranja ljudi. Potrebna mu je jedna određena doza fantazije i mašte kako bi napravio tu razliku između anđela koji pada i majmuna u usponu.
Planina Djevica ništa manje nije mističnija od planine Rtanj. Čak i ljudi i ne znaju, a čuli su da postoji planina Ozren, gdje je i Djevica, i gdje je taj presjek između dvije planine. A Sokobanja je podno i pet čak planina koje zasebno čuvaju legende ostavljene sa koljena na koljeno.
