Kada je začula zvono na vratima, Jenny su zadrhtale ruke.
– Poštar – reče Diane i mirno pođe prema vratima. – Ja ću mu otvoriti.
Jenny je sjedila za stolom, netremice zureći u jednu točku. Hoće li se ikada prestati trzati kada zazvoni zvono na vratima ili telefon? Već četiri mjeseca Peter se ne javlja. Četiri mjeseca uzaludnog iščekivanja, nadanja, pokušaja da ne povjeruje u činjenicu da ju je napustio bez riječi objašnjenja.
· Jenny, jesi li ljuta? – vrati je u stvarnost uplašeni glasić malog Marka. Nije bila svjesna koliko joj se lice smrknulo u trenutku kada je počela misliti na ta četiri ružna mjeseca.
S naporom se osmjehnula malom bratu. – Nisam, maleni! – Promatrala je njegovo lice, koje je ponovo poprimilo blag i zadovoljan izraz. Uzdahnula je.Jadni Mark. Morat će očvrsnuti. Previše je osjetljiv.
Diane se vratila u kuhinju s dvije kuverte u ruci.
U svojoj petnaestoj godini, Diane je bila visoka i koštunjava, ali se po mnogo čemu razlikovala od svojih vršnjakinja. Spremala se postati balerinom, a njeni su pokreti bili neobično graciozni i lijepi. Bila je uvjerena u svoj talent, a nije joj nedostajalo niti potrebnih ambicija, tako da je balet bio jedina stvar o kojoj je razmišljala. Drugi je ljudi nisu interesirali. Čak ju je i majčina smrt prije nešto više od četiri mjeseca manje pogodila nego Jenny i Marka.
Pročitajte cijeli roman “Ranjena ptica”»
