Kada je izašla iz svog automobila, Kejsi Volters je osjetila želju da ode nekuda i prepusti se ugodnoj septembarskoj večeri. Ali, ipak je pobijedio njen osjećaj dužnosti. Ispravila se i odlučnim korakom prešla preko parkinga. Prišla je staklenim vratima i ušla u jednu od najluksuznijih stambenih zgrada u Torontu.
U holu je spazila telefonsku govornicu. Dok je ubacivala novčić da još jednom pozove svoju kancelariju, primijetila je da joj ruke drhte. Glupost! Nije valjda nervozna zbog jednog običnog posla.
Ipak, u trećem pokušaju je uspjela da odabere pravi broj. Zapitala se da li je nervoznom čini posao, ili možda klijent za koga treba da ga obavi.Uskoro se sa druge strane linije odazvala njena sekretarica.
„Zdravo, Ana“, rekla je Kejsi. „Jesi li uspjela da ga pronañeš?“
„I jesam i nisam. Telefon je stalno zauzet, što znači da je kod kuće, ali nisam uspjela da razgovaram sa njim.“
Kejsi je uzdahnula i rekla: „Nisam ni mislila da je lako doći do jednog tako prezaposlenog poslovnog čovjeka. Bilo bi mi lakše da smo uspjeli da mu javimo da ću ja zamjenjivati Maksa.“
„Imaš li tremu?“
„Da! Kao da svi kritičari sjede u prvom redu i čekaju da se zavjesa podigne, a ja ne znam tekst.“
„Ništa se ne brini, draga. Još uvijek si ti najbolja.“
