– Mora postojati neki brod! – progovori ona, ali tako kao da razgovara sama sa sobom.
Stojei pred vatrom, plemi je pogleda i shvati da nije svjesna njegove prisutnosti.
– Zar želite pobjeći od muža? – upita je podrugljivo. – Ili skrbnika? Potonje mu se činilo vjerojatnijim. Ranjeniku je, po svoj prilici, bilo etrdesetak godina, a njoj nije moglo biti više od osamnaest.
Kad je zaula njegov glas, okrenula je prema njemu glavu, tako da joj je sada, na svjetlu vatre, jasnije vidio lice i zakljuio je da joj je vrlo privlano. Trepavice su joj bile dugake i tamne. Koliko god lice bilo zanimljivo, u oima mu se nije vidjelo nikakvo divljenje kad je ponovno progovorio, gotovo kao da joj se rugao:
– Zacijelo je to posrijedi!
– On mi nije ni muž ni skrbnik! – odgovori ona kad se ponovno spustila u naslonja – On me oteo, pa moram pobjei od njega!
– Oteo vas? Onda možete sve riješiti vrlo lako. Odvezite se poštanskom kočijom onamo odakle ste došli.
Djevojka zatrese glavom.
– To nije moguće!
