Kad uđu u ozbiljne godine, roditelji se ponekad zapitaju da li su napravili grešku ulažući svoju životnu energiju u djecu koja su otišla svojim putem i zaboravila na njih. Takve misli nisu neuobičajene i nisu neobične, a pogotovo nisu razlog za sramotu.
Sonja je odlučila da podijeli svoje iskustvo, koje se može sažeti u tri riječi – razočaranje u kćerke.
„Moram priznati da se u posljednje vrijeme sve češće suočavam sa takvim razmišljanjem i vidim da moj muž dijeli isto mišljenje. Naime, željeli smo naše kćerke, one nam se nisu ‘dogodile’. Dali smo im sve u životu: srećno djetinjstvo bez fizičkog kažnjavanja, slobodne aktivnosti koje su same izabrale, obrazovanje, brigu kada su bile bolesne. Godine odricanja kako bi njih dvije mogle da imaju bezbrižno djetinjstvo. Dobili su ljubav ne samo od nas, već i od naših roditelja.“
Ipak, kćerke su, dodaje Sonja, odlučile da potraže sreću u inostranstvu, gdje i danas žive sa svojim muževima i djecom.
„Potpuno su zaboravile na nas. Jedva da ih vidimo. Nemamo nikakvu emocionalnu vezu sa našim unucima; oni su nam stranci, kao što smo i mi njima. A kćerke, čak i ako dođu kući, dolaze zbog prijatelja, a kontaktiraju samo nas i jedinu živu baku. Starija je čak izjavila da nije zainteresovana da dođe u Hrvatsku, gdje je rođena i odrasla, i gdje mi živimo.“
Zato gospođa Sonja kaže da se svaki dan pita čega se za skoro sve odriče već 25 godina. „Djeca koštaju i emocionalno i finansijski, i na kraju, sada suočena sa penzijom, suočavam se sa neprijatnom istinom: nemam nikoga da mi pomogne u starosti. Moj muž i ja sve radimo sami, a ono što ne možemo, plaćamo drugima.“
Prije tri godine Sonja je pala, zbog čega je pretrpjela višestruke prelome. Njene kćerke nisu došle da joj pomognu, iako su obe medicinske sestre po profesiji.
„Bila sam bukvalno vezana za krevet šest nedelja, od šest ujutro do pet popodne, bez vode, hrane ili toaleta, sve dok se moj muž nije vratio kući sa posla.“
„Oboje smo duboko razočarani u njih. Nemamo pojma zašto su postale toliko otuđene, a mi svodimo nekoliko telefonskih razgovora koje imamo na opšte stvari, jer se bojimo da ćemo biti odbačeni još više. Ne tražimo od njih da nas podrže, jer smo se pobrinuli za sebe. Ali mi ne dobijamo ono što smo osjećali prema našim roditeljima – zahvalnost, poštovanje i brigu. I to boli“, kaže Sonja.
Zbog toga, kaže ona, ljude koji se ne odluče da imaju djecu ne treba osuđivati.
„Nažalost, današnje generacije su generacije razmažene djece koja, zbog obilja koje imaju u svojim životima, razvijaju nezahvalnost i nepoštovanje. Uče ih da sve dobiju odmah, ne rade ni za šta kao naši roditelji i mi, očekuju da im se sve servira na tanjiru“, zaključuje Sonja.