in

Candice Duncan: Senke prošlosti

Alison Forman je podigla okovratnik mantila i ubrzala korak. Dok joj je vetar razbarušio dugačku kosu po licu, pokušavala je da se probije kroz uličnu gužvu i stigne do prvog hotela.

– Vreme je očajno – primetila je, pogledavši svoju prijateljicu.

– Da – složila se Boni. – Meteorolozi još nisu najavili poboljšanje. Ko zna koliko će ova kiša potrajati!

– Strpi se samo malo! – tešila je Alison i prišla velikoj crvenoj zgradi.

Kada je otvorila teška metalna vrata, zapljusnuo ih je talas topline i dima.

– Ovde je ipak bolje! – uzviknula je Boni, dok su prolazile diskretno osvetljenim hodnikom.

– Jeste – uzdahnula je Alison. Bilo je malo nade da će pronaći neko slobodno mesto. U sali je vrvelo kao u mravinjaku. – Ja ne mogu dugo izdržati stojeći. Noge su mi otečene…

– Ni ja. Ali, ne treba paničiti. Verujem da ćemo pronaći slobodan sto.

Alison je samo sumnjičavo odmahnula glavom i poslušno nastavila da se probija kroz gomilu. Kada je u dnu sale ugledala jedno prazno mesto, odahnula je s olakšanjem.

– Šta sam ti rekla! – uzviknula je pobedonosno Boni, smeštajući se na stolicu. – Znala sam ja da mi imamo sreće!

– Ovo izgeda prosto neverovatno, kao u vestern filmovima. Interesuje me još samo kako ćemo dobiti piće – primetila je Alison.

– Pa, krajnje je vreme da upotrebiš svoj šarm – rekla je Boni uz zagonetan osmeh. – Katkad mi se čini da si ti potpuno nestvarna osoba, Alison.

Alison je začuđeno podigla obrve.

– Ti nisi nekako kao druge devojke – nastavila je zamišljeno Boni.

– Zaista? A po čemu se ja to razlikujem od ostalih? – upitala je Alison s osmehom na usnama.


Pridruži se da bi vidio ostatak.
Uloguj se Pridruži se

Dvostruka osveta

Senke prošlosti