Začuje škripanje guma na puteljku pred kućom i potom cviljenje automobilskih vrata dok su se zatvarala. Ubrzo se začuju koraci na verandi. Vrata se otvore širom i udare o zid. Na pragu se, nasuprot popodnevnom suncu, ocrta visok lik. Čovjek posegne iza sebe i zatvori vrata. Žustro uđe u predvorje, ostavljajući blatne tragove na parketu od hrastovine. Njegov joj se korak učini nekako poznat, ali toliko se razljutila zbog njegova nemarnog odnosa prerna starom podu, vratima i zidu da nije obratila pažnju hodu.
— Nije nikakvo čudo što je ova kuća u tako jadnu stanju – provali iz nje. – Kad bi svi ulazili ovamo tako nemarno kao vi i kad ne bi znali cijeniti njenu ljepotu, srušila bi se za tjedan dana!
Muškarac se naglo zaustavi i osvrne, iznenađen prijekornim ženskim glasom. Budući da je tek došao s jarkog sunca, tek poslije nekoliko časaka priviknuše mu se oči na polutamu u predvorju i spazio ju je u naslonjaču. Ne prozborivši ni riječ, skine slamnat šešir širokog oboda i obriše rukom znojno čelo. Tad se, još držeći u ruci šešir, pod-boći o bokove i prvi je put pažljivo pogleda.
— Ispričavam se – reče tobože mirno dok je kipio od bijesa.
Krene prema njoj i zaustavi se metar–dva od njena naslonjača. Sretoše im se oči. Oboje udahnuše naglo zrak.
Nije moguće! Ne, on ne može biti ovdje! Što li radi ovdje? Je ii to on? Da, on je! Nije! Nije moguće! Carnille se osušiše usta i grčevito je pokušavala progutati kapijicu sline. Srce joj je udaralo tako snažno da se to, vjerovala je, zacijelo vidjelo kroz tkaninu na prsima. Oblije je vrućina, zatim se naježi od hladnoće. U ušima joj je tutnjalo kao da pucaju topovi. Gledajući zaprepaštenje na njegovu licu, znala je da je zanijemio kao i ona.
