Danica Zorica, bivši profesor u srednjoj školi u Benkovcu i jedan od svjedoka zločinačke akcije “Oluja”, kaže da još pamti oči svojih mrtvih đaka koje su ubile hrvatske granate i ističe da je jadno i bijedno što Hrvati i danas na koncertu pjevaju ustaške pjesme.
“Njihov predsednik Vlade to aminuje i kaže da je to je u nacionalnom duhu, a oni su zapravo tim pevanjem i aplaudiranjem tome priznali da su izvršili genocid nad jednim narodom za vreme Drugog svetskog rata. Jer kad pevaju `Jasenovac i Gradiška stara, to je kuća Maksovih mesara`, šta je to nego priznanje da su klali i ubijali?”, kaže Danica za Srnu.
Danica i njene komšije su još 3. avgusta 1995. godine predosjetili opasnost dok su gledali gostovanje američkog diplomate na Hrvatskoj televiziji.
“U emisiji na Hrvatskoj televiziji `Slikom na sliku` američki diplomata je rekao `Ako /Srbi/ neće milom, a vi /Hrvati/ silom. Mi smo to dobro razumeli. Moj komšija Milan rekao je: `Ako nas ujutro ne napadnu, onda će sutra ili prekosutra, pripremite se`. Spakovala sam diplome i slike, a deci svakome torbu”, prisjeća se Danica.
Kada su 4. avgusta u 5.10 časova hrvatske snage počele sa napadom, komšija je došao da pomogne Danici i njenoj djeci, spustio joj akumulator iz stana i priključio ga u porodični “jugo”, u koji su nasuli benzin iz kante.
Dvije porodice krenule su automobilima prvo prema Kninu, a zatim, zbog opšteg hrvatskog napada i bombardovanja, makadamskim putem ka Srbu, ne bi li se tamo sklonili kod majke jednog prijatelja, ali su 5. avgusta u 4.00 ujutro svi krenuli ka Bosanskom Petrovcu.
U Bosanskom Petrovcu, gdje su ih u kuću primili poznanici, od polaska iz Benkovca, prvi put su spavali u noći između 5. i 6. avgusta.
Tek poslije dolaska u Banjaluku Danica se srela sa mužem, takođe profesorom benkovačke gimnazije, za kojeg nije znala da li je ostao živ, a zatim su preko Brčkog otišli u Srbiju, gdje su u Beograd stigli 12. avgusta.
Danica je cijeli put prešla kao potpuno neiskusan vozač, a njen četrnaestogodišnji sin vodio je računa da se motor ne pregrije i usput “spajao neke žičice”.
“Bog je hteo da uspem i da ih dovezem na odredište. Ja posle više nikad nisam sela za volan, nisam mogla”, kaže Danica.
JOŠ PAMTIM OČI SVOJIH MRTVIH ĐAKA
Daničine roditelje ubili su Hrvati u napadu na Ravne Kotare u njihovoj porodičnoj kući.
Tokom jednog od brojnih kršenja dogovora o primirju, hrvatske snage gađale su i autobusku stanicu u Benkovcu i ubile srpske srednjoškolce.
“Ja sam u školi bila pedagog. I sad pamtim oči dece koja su poginula. Kad Hrvati potpišu primirje, mi u školi počnemo da radimo u podrumskim prostorijama. Jednom kad su se ponovo oglasile sirene za uzbunu, mi smo đake pustili i oni su ih tada pogodili na autobuskoj stanici”, kaže Danica.
NA SMRT JE BIO OSUĐEN SVAKI SRBIN KOGA NIJE POPISAO UNPROFOR
Daničin svekar nije uspio da se povuče sa ostalim narodom jer je kobnog 4. avgusta istjerao ovce na ispašu i nije znao šta se dešava.
Vođen iskustvom Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, skrivao se sve do oktobra 1995. godine, kada je primijetio svjetlost u kući poznanice u jednom srpskom opustjelom selu i sklonio se kod nje.
Kako je ispričala Danica, ta žena je bila jedna od dvije Srpkinje o kojima se brinuo Unprofor i zato je preživjela, a oni Srbi koji nisu bili na spisku Unprofora bili su nakon “Oluje” praktično osuđeni na smrt.
NJen svekar je stavljen na spisak Unprofora i oko Božića 1996. godine je preko Mađarske prebačen na sigurno u Srbiju.
Danica kaže da je svojoj kćerki i sinu prije prelaska granice sa Srbijom rekla da se više nikada ne okreću unazad kako ne bi i oni doživjeli da i njihova djeca “prelaze ponovo Drinu”.
Ona ističe da Hrvati u Hrvatskoj ne mogu da podnesu da pored njih žive ljudi koji su na tom području vijekovima.
To, kako ističe, nije od juče i navodi da su Srbi u Benkovcu i prije rata devedesetih bili kao u getu, da su ona i njen muž tokom studija u Zadru doživljavali svakakve neugodnosti, a ona sama je tri puta ošamarena “nasred zadarskog šetališta” zato što je Srpkinja.
“Pa vidite šta su sad uradili sa koncertom Marka Perkovića Tompsona. Nikog ne mrzim, ja ni njih ne mrzim, jer oni jadni i bijedni. Pjevaju ustaške pesme, sram ih bilo!”, istakla je Danica Zorica.
Daničin suprug Srboljub Zorica prošao je Petrovačkom cestom, neposredno nakon napada hrvatskih aviona na kolonu srpskih izbjeglica, ne znajući da su mu žena i djeca tuda ranije prošli.
“Nisam bio neposredni svedok toga, ali sam čuo eksplozije, naišao tim delom puta ubrzo posle napada i zatekao paljevinu. `Oluja` je bila krvoproliće i sunovrat ljudskosti”, kaže Srboljub Zorica, koji je poznavao ljude ubijene u napadu hrvatskih aviona.
Hrvatska država nikada nije vratila porodici Zorica stan u kojem je ostala sva njihova imovina, među kojom i biblioteka sa 3.000 knjiga.
Zorice danas žive u Beogradu i najviše žale za fotografijama svoje djece koje nisu mogli da ponesu.
Zločinačka akcija “Oluja” počela je 4. avgusta 1995. godine ofanzivom hrvatske vojske, policije i jedinica HVO-a na području Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.
Dan kasnije, 5. avgusta, hrvatska vojska ušla je u gotovo napušten Knin i istakla zastavu Hrvatske, dok su kolone izbjeglica preko srpskih teritorija u BiH krenule ka Srbiji.
Prema podacima “Veritasa”, tokom “Oluje” protjerano je više od 220.000 Srba, a na evidenciji su imena 1.893 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije nje, od kojih je 1.236 civila ili 65 odsto, a oko tri četvrtine bili su stariji od 60 godina.
Međunarodni sud pravde je u presudi iz februara 2015. godine “Oluju” okvalifikovao kao etničko čišćenje, ali ne i kao genocid, mada svjetski eksperti za tu oblast tvrde da je ta operacija imala sve karakteristike genocida.