Dok se Freddv savršeno prizemljivala Mac se nije micao. Crveni zrakoplov nježno je prednjim kotačima dotaknuo do, a isti čas i malim stražnjim kotačem. Šake mu bijahu stisnute dok mu je prilazila i sve dok nije zastala nedaleko od mjesta gdje ju je čekao; odahnuli su tek kad je ugasila stroj. Vrata se otvoriše i ona iskoči iz zrakoplova, zamalo srušivši Maca silinom svog ushita dok ga je grlila. Izgarala je u noći, poput iskara 4. srpnja na Dan neovisnosti, dok joj je crvenu kosu raznosio vjetar, a oči su joj bile tako zažarene da je sva sjala gledajući ga.
“Uspjela sam! Uspjela sam!” Klicala je ljubeći ga po cijelom licu. Raširila je ruke i zagledala se u zvijezdu Večernicu, kao da je pripadala njoj. “Uspjela sam, Mac! Hvala ti! Hvala ti!” Shvatio je da ne može doći do riječi. Osjećao se mlad, nadmoćan i opijen kao što je to bila i ona; osjećaji koje je već davno bio zaboravio stisnuli su mu grlo zabranjenim suzama. On kucnu po svojoj uri i zatrese glavom, upozoravajući. “Znam,” reče Freddv, “moram krenuti ili će biti prekasno. Već kasnim. Oh, Mac, nije me briga. Dobro, poći ću, poći ću. Ali vratit ću se, Mac! Toliko toga još teba naučiti!”
Zaboravivši unijeti potrebne podatke u letački dnevnik, ona još jednom snažno zagrli Maca i zahvalno ga poljubi, a zatim potrča do ceste ne bi li je netko povezao kući. Mac je i dalje stajao na stazi. Na promrzlim obrazima osjećao je toplinu njezinih zanosnih poljubaca. Pričinjalo mu se da ga njezine ruke i dalje snažno grle, dok mu njezin divlje sretni glas i dalje odzvanja u glavi. Uzdahnu i zatrese glavom. Zastao je dok je raskap-čao bluzu, zatim protrlja obraz nasmiješivši se polako, zamišljeno i napola u čudu. Slatkih šesnaest godina, reče sam sebi, slatkih šesnaest – sve se svodilo na to.
