I Kad god bi joj se takve misli zavukle u glavu, pokušala ih je otjerati racionalno. Nekad je to išlo,, ali mnogo puta i nije. Jednom je o tome razgovarala s bakom, koja je kao i obično, rekla: Ja mislim da si ti malo prezahtjevna kad su ti ljudi u pitanju.
Pa šta da i misle kako ti kažeš? Njihov je sin odabrao tebe i time bi trebala biti zadovoljna. Koliko ih ja poznajem, oni mu neće reći ni riječi, neće se sada, kao što se nisu ni dosad, protiviti vašoj vezi. Ako mene pitaš kakvog bih muža htjela za tebe, onda ništa ispod monegaškog princa ne bi došlo u obzir. A i njemu bih našla zamjerke. I zato mislim da bezveze razbijaš glavu nećim čime doista ne trebaš. I uvijek ju je na neki način, i na neko vrijeme, uspjela smiriti. To je samo ona mogla, jer je jedino ona imala riječi koje su liječile kao melem kad ga se metne na ranu. Nekako pred ulazom u samu bolnicu srela je Mirandu, medick nsku sestru s kojom je završila školu i ostala najbolja prijateljica. Ova kad ju je ugledala zabrinutu, samo je upitala:
Opet je baka bolesna? Šta je sad?
Mislim obična prehlada, ali kod starijih ljudi nikad se ne zna.
Daću ti svet
