Emily Beautfort se okrene da pogleda muža čije se lice doimalo blago pod odsjevom srebrnkaste mjesečine što je prodirala u sobu.
– Jesi li uvjeren da je to dobro, Rosse? Možda se ne bismo smjeli miješati.
– Umiješao sam se u život svoje sestre na početku ove priče, a onda sam ostao čekati u nadi da će Sharon naći nekoga tko joj više pristaje. Ali nikad se nije našao netko tko bi joj dopro do srca.
– Osim Gusa Macleoda – blago promrmlja Emily.
– Da, osim Gusa Macleoda – potvrdi Ross.
– A kako znaš da se on nije oženio? I da će uopće doći?
– Otkad sam dao poništiti njihov brak, zarekao sam se da ću ga držati pod nadzorom.
Ona je nekoliko trenutaka šutjela i onda blagim glasom primijeti:
– Ipak ne možeš misliti da ti određuješ ljudske sudbine.
– Ja ne mislim ništa! – promrmlja on, a crte lica mu postanu oštre, izražavajući hladnu odlučnost koju je ona i predobro znala.
– Samo pokušavam ispraviti počinjenu štetu. Uspijem li, napokon će i Sharon dobiti svoj dio sreće.
– A ako ne uspiješ?
Sjena grižnje savjesti zatamni njegov ponosni pogled.
– Ipak ću znati da sam joj pružio mogućnost koju sam joj oduzeo prije mnogo godina.