Barbara još nije bila sigurna je li pametno što se odlučila otići iz Adelaidea pa makar i na tjedan dana. Sva je sreća stoje završila sve kostime za taj film, i što su njezine pomoćnice mogle sve dalje obaviti i bez nje. A, konačno, u tih tjedan dana koliko je neće biti, čak i da nešto zapne, može se vratiti. Naprosto je morala malo negdje biti sama i srediti se. Nije joj čak bilo ni toliko teško zbog sebe, više su je mučili njezini. Oni su obožavali Romana, vjerovali su daje on nešto najbolje što joj se moglo desiti, a kad su se zaručili, nije im bilo ravnih u cijeloj Australiji. Ni sama ne zna zašto im je čak bilo važno i što je Talijan.
Vjerojatno zato što su mislili kako su oni privrženi obitelji i kako u svakoj talijanskoj kući ima čopor djece. Ilsa, njezina prijateljica, znala ju je nasmijati kad bi govorila kako su oni oduševljeniji s Romanom više od nje.
– Ne ljuti se, ali znam se upitati voliš li ti njega uopće koliko on tebe?
– Luda si! – odgovorila bi joj. – On je redatelj, ali i glumac. Ja koji put mislim da on sve glumi. Ne mislim pritom da me ne voli, ali sve dramatizira. Mi smo zajedno godinu dana, ali znaš li ti koliko je njemu godina i koliko je imao djevojaka. Sigurna sam daje pred svaku kleknuo u teatralno je zaprosio. Nemaš pojma kakvi su glumci. I ti si umjetnica, ali slikan su nešto drugo. Oni svoje emocije prenose na platno, a ovi stalno glumataju.
– Pa što onda? Ali, zadržao se s tobom. Vjenčanje je na pomolu. Zbilja, jeste li već odredili datum? To mije veoma važno.
