Za Crkvu, brak nije samo zajednica dvoje ljudi, već sveti savez pred Bogom. On simbolizuje ljubav Isusa Hrista prema Crkvi – vjernu, požrtvovanu i vječnu. Zato se crkveni brak ne sklapa olako, ali isto tako ne može ni da se raskine tek tako.
Dok savremeno društvo često posmatra razvod kao nešto uobičajeno, Crkva ga vidi kao bolan i krajnji izlaz, moguć samo u rijetkim, izuzetno teškim situacijama. I tada, uz duboko promišljanje i duhovno vođstvo. Sada upokojeni otac Dušan, jednom prilikom je objasnio i u čemu se razlikuju crkveni razvod braka od građanskog.
“Crkveni razvod nije kao građanski. Kod građanskog suda vi se možete razvesti sporazumno. Složite se da je zajednički život nemoguć, zatražite razvod i vrlo brzo sud donosi odluku o razvodu”, govorio je otac Dušan pa objasnio ključnu razliku između građanskog i crkvenog razvoda:
“Međutim, kod crkvenog suda ne postoji sporazumni razvod, već se brak mora razvesti nečijom krivicom. Kolika će obostrana krivica biti, na čiju štetu će se brak razvesti, ko će kakve uslove imati prilikom sklapanja novog braka, to će utvrditi crkveni sud i donijeti odluku.”
Jedan od supružnika, kako je isticao, može pokrenuti postupak razvoda crkvenog braka čak iako to druga strana ne želi, a ta druga strana ne mora ni da prisustvuje, čak ni da zna, da je postupak rastave u toku.
“Ako žena, recimo, smatra da je krivica za razvod u muškarcu, i sada želi da stupi u novi brak i da se vjenča u crkvi, ona može sama pokrenuti brakorazvodnu parnicu, može izjaviti da ne zna mjesto muškarčevog boravka i zatražiti da se u postupku za drugu stranu postavi zakoniti zastupnik, s kojim se proces može i okončati. Znači, razvod i kod crkvenog suda, u krajnjem slučaju, može se završiti i bez druge strane”, zaključio je otac Dušan.
