Laza Kostić, jedan od najznačajnijih srpskih pesnika, dramskih pisaca i prevodilaca, bio je čovek koji je ostavio dubok trag u literaturi, ali i u srcima mnogih. Međutim, možda nijedna ljubavna priča u njegovom životu nije tako tragična i duboka kao ona sa Lenkom Dunđerski, ćerkom bogatog i uglednog Lazara Dunđerskog. Iako su se njih dvoje zaljubili, razlika od 29 godina, kao i okolnosti koje su pratile njihov odnos, stvorile su prepreke koje su se pokazale nepremostivima. Priča o njihovoj ljubavi, koja je postala legenda, iznosi mnoge tajne koje su ostale skrivene sve do nedavno.

Lenka Dunđerski bila je prava mezimica svoje porodice. Činila je čuda u svakom pogledu — bila je lepa, obrazovana, govorila nekoliko jezika, svirala klavir i putovala. Rođena je u porodici bogatog trgovca žitom, Lazara Dunđerskog, koji je imao velik uticaj u Vojvodini. Svojom izuzetnom lepotom i zračeći inteligencijom, Lenka je lako privukla pažnju, ali i izazvala divljenje mnogih, među kojima se izdvajao Laza Kostić, pesnik i intelektualac.

  • Prvi put su se sreli 1891. godine, u Čelarevu, kada je Lenki bilo 21 godina, a Kostiću 50. Lenka je u svom dnevniku zapisala: „Danas sam ga videla prvi put. Ima gibaк, ponosit hod, prinčevsko držanje, oči koje govore o velikoj umnosti i duševnoj dubini.” Već tada se između njih stvorila posebna povezanost, iako je Kostić, svestan razlike u godinama, osećao da nije dostojan Lenke.

Njihovi susreti postali su česti. Kostić je, nakon povratka sa Cetinja, često boravio u dvorcu Dunđerskih, gde je zajedno sa Lenkom provodio dane, uživajući u njenoj društvenosti i intelektualnoj snazi. Lenka je bila očarana pesnikom, smatrajući ga osobom koja je obogatila njen život. S druge strane, Kostić je bio zabrinut zbog svoje starosti i situacije, zbog koje je verovao da nije u stanju da pruži Lenki ono što zaslužuje. Njegovo povlačenje iz ove ljubavi postajalo je sve jasnije, ali Lenka nije odustajala. „Ja volim pesnika, i živog čoveka, hoću ga takvog kakav je…” – pisala je Lenka u svom dnevniku, govoreći o svojoj posvećenosti i želji da se bore za ljubav.

  • Lenka je čak odbila nekoliko bračnih ponuda, pa i izložila porodične nesuglasice zbog svoje odluke. Njen otac, Lazar Dunđerski, bio je Kostićev prijatelj i kum, iako je pesnik u tom trenutku bio u materijalnoj nestabilnosti, on je nastavio da ga finansijski podržava. Kostić je, pak, bio opterećen sopstvenim osećajem nedostojnosti i propadanja, te je odlučio da se povuče u samostalan život, čak i ženidbom sa Julijanom Palanački, devojkom koju je smatrao pogodnom iz razloga što mu je mogla pružiti stabilnost, dok je Lenka ostala u njegovim snovima.

„Otišla je moja sreća. Našto sada i život?“ – Lenka je pisala, duboko verujući da je sve izgubljeno. Nažalost, nekoliko meseci nakon što je Kostić stupio u brak, Lenka je iznenada umrla 1895. godine, u Beču, na svoj 26. rođendan. Poslednji zapis u njenom dnevniku, datiran 7. novembra 1895. godine, govori o njenoj patnji i tuzi zbog neostvarene ljubavi. U njemu piše: „Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je večan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumeće sve…“

  • Zvanična verzija porodice Dunđerski tvrdila je da je Lenka umrla od tifusne groznice, ali njen dnevnik ostavlja prostor za sumnju. Mnogi veruju da je ona zapravo preminula od posledica “neostvarene ljubavi”, što je potvrdio i sam Kostić u svojoj poemi, gde je govorio o tuzi i patnji zbog nesrećne ljubavi.

Laza Kostić je vest o njenoj smrti primio dok je bio u Veneciji, a ubrzo zatim je otišao u crkvu Gospe od Spasa, u Santa Maria della Salute, gde je tražio oproštaj. Tokom narednih 14 godina, Kostić je radio na pesmi “Santa Maria della Salute”, koja je objavljena 1909. godine, u poslednjoj zbirci pesama koju je izdao pre smrti.

Laza Kostić je, nakon Lenkinog odlaska, snovao pesme u kojima je njoj posvetio mnoge stihove. Njegovi snovi, koje je zapisivao u svom “Dnevniku snova”, postali su inspiracija za njegovu poemu. U njegovim zapisima često je govoreno o Lenkinom plavetnilu, njenoj lepoti i prisutnosti u njegovim snovima, iako je ona bila daleko.

Kostić je i dalje bio duboko vezan za Lenku, a čak i njegov lekar, Radivoj Simonović, koji je bio s njim u poslednjim godinama života, otkrio je da su pesnikovi snovi bili pokretači za mnoge njegove pesme. Snovi, često povezani sa hrišćanskim praznicima, predstavljaju most između sveta živih i svetova nebeskih, gde je Kostić verovao da se njegova ljubav sa Lenkom nikada nije ugasila.

U zaključku, ljubav između Laze Kostića i Lenke Dunđerski ostaje tragičan i duboko emotivan deo srpske književnosti i istorije. Njihova ljubav, iako neostvarena, bila je ispunjena strašću, tugom i neprekinutom vezom, koja je trajala do samog kraja njihovih života, i dalje živeći kroz pesme i snove.