Veliki luksuzni brod plovio je velikom brzinom mirnim morem obasjanim žarkim suncem. Društveni život na brodu zvanom »Non plus ultra« bio je u punom jeku, te su putnici bili dobro raspoloženi. Putovanje preko oceana na takvoj elegantnoj i komfornoj lañi predstavljalo je neprekidni praznik.
Bijaše vrijeme čaja. Pili su ga, sjedeći za malim stolićem u salonu za čaj, a posluživalo se i na palubi zajedno sa slasnim prilozima. Sve je to pridonosilo još boljem raspoloženju. U zavjetrini nekog kuta palube smjestili su se, nešto podalje od ostalih putnika John Crosshall, njegova kćerka Lilian i još nekoliko gospode.
Uz Crosshalla sjedio je njegov tajnik White, dok je mjesto kraj gospodjice Lilian osvojio Robert Blount ne skidajući pogled s nje. Ona je bila vitka, ponosna djevojka, samouvjerena ponašanja poput svih Amerikanki. Bijela, jednostavna i izvrsno skrojena haljina privijala se uz njezino gipko tijelo. Na zlatno plavoj kosi nosila je dražestan šeširić.
Jedva je sudjelovala u razgovoru. Njezino je lice odavalo misli zalutale negdje daleko. Tamnomodre izražajne oči zrcalile su se poput dubokog i tihog gorskog jezera. Gledale su pune čežnje u daljinu.
— Gospoñice Lilian, vaše su oči sada opet oči prave Njemice — kazao je Robert Blount. On već dugo vremena bijaše njezin najprivrženiji i najneumomiji obožavalac. Lilian mu je jasno dala do znanja kako ne bi trebalo da gaji nade, pa ipak, on je krenuo na ovo putovanje preko oceana u društvu s njom i njezinim ocem. Htio je pokušati još jednom da slomi njezin otpor.
Poznavao ju je još od djetinjstva. Njihovi očevi bijahu poslovni partneri. Godinama ju je ljubio i nastojao zadobiti njezino srce i ruku. No, za Lilian on bijaše samo dobar i drag prijatelj.
