Suzana Jovanović prvi put je u suzama govorila o posljednjim danima svog supruga Saše Popovića, koji je preminuo 1. marta u Parizu.
Suzana je poslije pet mjeseci smogla snage da stane pred kamere i za “Scandal”, govorila o najtežim momentima u životu, Sašinim posljednjim danima, ali i o izdaji, estradi, prijateljima i odnosu sa Lepom Brenom.
Dok se gušila u suzama, Suzana je prepričala sve ono što su posljednjih dana preživjeli, kako su se oprostili i kako je sve uspjela da preživi.
Suzana Jovanović je za početak otkrila kako je njihova agonija počela, tačnije samo nekoliko mjeseci prije nego što je Saša saznao da boluje od teške bolesti.
U Opasiji je polomio nogu, onda je došao ovdje da sve to saniramo. Išao je na te audicije, njega je sve nerviralo kada ne može da radi punim kapacitetom kako je on navikao. Okliznuo se, žurio je, nije upalio svjetlo i tako je pao. Polomio je kost – započela je ona za “Scandal” i nastavila:
Očekujemo da skinemo gips i da uradimo sve. Odemo u KBC Bežanijska kosa i jedno snimanje, rendgen i ona kaže “ma daj mi da uradimo skener”. Sumnjivo im je bilo zašto kost zarasta sporo. Kad su uradili skener imali su šta i da vide, na želucu. Sve vrijeme sam bila s njim, nisam se odvajala od Saleta. Kad mi je postalo sumnjivo na skeneru su krenuli u detaljne analize, sve su uradili nalaze krvi i sva snimanja, i kad su došli do rezultata… Ja sam bila u hodniku, meni nisu dali da uđem unutra u toj bolesničkoj sobi gdje je Sale ležao, kao prvo, takvo je pravilo u medicini da se prvo pacijentu kaže o čemu se radi, a onda se pita pacijent kome želi da još saopšte. Pitali su ga da li možemo Suzani da kažemo, on je rekao “bože ljudi kakvo pitanje, pa ja od Suleta nemam nikakvih tajni”. Čim su oni rekli da ja ne mogu da uđem unutra i da moram da sačekam napolju, mene je samo nešto presjeklo i znala sam da nešto nije u redu.
FOTO: DRUŠTVENE MREŽE
Kako je Suzana otkrila, svi su se, pa čak i sam Saša, nadali da će bolest pobijediti.
Svi smo imali nadu do samog kraja da se borimo, jeste rak želuca, endokrini taj neki, kad sam ušla unutra i kad su mi rekli. Ja sam krenula da se tresem, milion pitanja sam sebi postavila u sekundi.
O samom uzroku opake bolesti, s obzirom na to da nije imao nijedan porok i da se zdravo hranio, Suzana se preispitivala i dalje se preispituje, a upravo je to ono što su prvo pitali ljekare.
Ne znaju, ne znaju uzrok. Niko ne zna uzrok, mi smo ih isto to pitali. Noćni život nije, konzumacija nikakvih supstanci, alkohol ne. Oni kažu da je stres, da je to glavni okidač kod svih nas. On je bio pun energije, radio je, jedino što se žalio na povremene gorušice, ali to bi svaki čovjek pomislio od neke hrane, na umor, i da je krenuo da kašljucka. Nikakvi drugi simptomi, nikakav gubitak kilaže, mučnine, povraćanje, bio je pun energije. Mi smo to saznali u junu, 06. juna, dan prije finala.
Liječenje je prvo započeo u Beogradu u KBC Bežanijska kosa, ali kada je situacija postala loša, njegovo stanje sve gore, Suzana je odlučila da pomoć potraže u najboljoj klinici u Parizu.
Ostali smo u KBC Bežanijska kosa i tu smo krenuli s liječenjem, ali kad je vrag odnio šalu i neke nenormalne temperature, da se organizam buni i vrišti, ja sam donijela odluku da se spakujemo i odemo u Pariz. Najveća onkološka bolnica, pa smo bili u nadi da ćemo tu pomoći Saletu, da će tu da se izliječi i da pronađe spas.
Nikada u životu nije posustao, nije htio da priča na temu da će da izgubi, nego da će biti pobjednik, on prije svega, pa mi kao njegova porodica. Nijednog trenutka nismo pričali da će ne daj Bože doći do tragičnog kraja. Ja prva, ja sam borac. Ma samo da se borimo, imali smo planova za ovo ljeto da putujemo, da idemo, da svuda idemo. Da se posveti sebi i našoj djeci, da više vremena provodimo zajedno i budemo na okupu, znači nijedne sekunde nije bilo riječi o tome da će umrijeti. Njemu se čak i apetit bio vratio, imao više energije, izlazio, hodao… Onda je krenulo loše, negdje na pola liječenja, kad god odemo u Pariz, prvo što urade sve nalaze… Kad su krenule metastaze na jetri sve više i više, jer ovi lijekovi ubijaju kancerogene ćelije, ali i organe.
U Parizu ih je čekalo dugo i mukotrpno liječenje, koje nažalost Sale nije izdržao do kraja. Suzana za “Scandal” otkrila da se nijednog momenta nije odvajala od njega i da je posljednje dane provela u krevetu do njegovog u bolničkoj sobi.
Trebali smo da idemo kao nedjelju dana kasnije na tu sljedeću terapiju, međutim, njemu je strašno pozlilo, muka, teško mu je, nikako da se organizam povrati. Jedva smo otišli u Pariz, jedva smo ga ubacili u avion, teško je i hodao. Nijednog trenutka, nijednog dana, nijedne sekunde se nisam odvajala. Na 20 centimetara je bio moj krevet u bolnici udaljen od njegovog. Kad je ustajao noću da ide do toaleta, mene strah da ne padne pa skačem i pomažem mu, presvlačila ga noću… Bukvalno sam umirala zajedno s njim, ne možeš da mu pomogneš, ne znaš šta da uradiš. Gledaš sve to i nemoćan si, ali vidiš da mu je sve teže i teže. Mi smo otišli u Pariz da primi terapiju i da se vratimo kući, na desetak dana je bila terapija. Kad su ga smjestili u sobu, kreću analize i doktori sležu ramenima. Tada su rekli da situacija uopšte nije dobra i da je jetra u jako lošem stanju, da je bila puna metastaza. Svaka naredna terapija je mogla samo da ga ubije, taj trenutak kad mi je saopštila, a ja onda njemu, to su ljekari tražili da mu ja saopštim.
Posljednji put kada su otišli u Pariz, i to zbog njegovog lošeg stanja, sve je krenulo nizbrdo. Poslije brojnih analiza, ljekari su Suzani saopštili da je stanje užasno i da upravo ona to mora da saopšti Saši.
Sale je shvatio da se nešto dešava i non-stop mene tražio da se vratim u sobu i sad pred njim moram da glumim da je sve u redu i da se ništa nije desilo, da je sve super, sve ide kako treba. Ulazi Sandra i dogovorile smo se da ona prvo krene. Ne mogu da se sjetim, ona kreće: “Sale moj, moram nešto da ti kažem, pričala sam sa doktorima i nije dobro”. Ja u tom trenutku smišljam rečenicu, kako da mu kažem, nisam mogla to da izgovorim. I ja na kraju kažem: ljubavi, nije ti jetra dobro”, a on gleda u mene i ja krećem da plačem, a on kaže “Sule moj, znam, sve znam, znam da je gotovo” – otkrila je Suzana i nastavila:
Ne znam kako je znao, ali sam poslije čitala da dobijem neke odgovore i meni bude malo lakše, kaže da se to ljudima prikaže tih zadnjih dana života, da je to kraj. Krećem da plačem, ne mogu ni da pričam, i on u onom svom bolu i saznanju da će napustiti sve nas i da odlazi, kaže meni: “nemoj Sule da plačeš, nemoj molim te da plačeš, ti si jaka, ja najviše povjerenja imam u tebe”. Još je bio svjestan, još smo mogli da komuniciramo s njim, a on kaže: “ja znam da ćeš ti uraditi sve kako treba, ja najviše povjerenja imam u tebe”…
Nakon agonije, ljekari joj saopštavaju da je Saši ostalo još tri dana života, maksimalno, zbog čega je ona odmah pozvala djecu i najbliže prijatelje da se oproste od njega i da ne “ode usamljen sa ovog svijeta”.
To sam poslije izašla u hodnik da vidim šta da radim i pitali smo koliko mu je još ostalo, a oni su rekli možda dan, možda dva, tri, ali ne više od toga. Joj, ja sam razmišljala samo djecu da dovedem u Pariz, da se oproste od djece i ovi neki njegovi najbolji prijatelji su došli: Ostoja, Mare, Miša Petrovski, da se oproste od njega i da budu tu. Odmah sam ih pozvala i djeca moja na avion i odmah su stigli, to mi je bilo najvažnije da ne ode tako sam, a da se ne oproste svi od njega. Na kraju smo pored njega ostali samo sin Danijel i ja, Aleksandra je toliko teško to doživjela, dok su mu davali sva ona sredstva za spavanje, morfijum za bolove da ga toliko to ne muči, ona je jadna sve to gledala zašto se to ili ne završi… Ona je toliko plakala, meni je bilo teško i Danijelu da to gleda i zamolila sam ga da je odvede u hotel. Onda smo Danijel i ja, ovako kako stoji naš krevet pomoćni, bukvalno smo samo gledali u njega, on je već onako polako tonuo u san zbog morfijuma i do zadnjeg njegovog daha smo gledali, posmatrali, dežurali taj dan i tu noć, prvi, pa drugi dan i treći dan je preživio.
Samo u tom trenutku ja sam nešto skrenula pogled ka telefonu, a Danijel je gledao non-stop u njega i samo mi je rekao: “mama, Sale više ne diše”, to je bilo jezivo. Opet je to nekako drugačije, tu si u prostoriji s njim, znaš da je loše, ali da diše i taj trenutak kada je on to izgovorio, ja sam samo skočila, zagrlila i pipnula puls, vidjela da ne diše… To je bilo jezivo.
Da, da budem jaka, da ne plačem nikad više za njim i uopšte u životu, da budem jaka da se borim za djecu i sebe, da nikad ne posustajem. Rekao mi je da on ima najviše povjerenja u mene i da ću ja uraditi sve kako treba, kao da je on tu i sve ono što smo se dogovarali nas dvoje svih ovih godina, šta još treba da uradimo za djecu, za nas, da pomognemo još djeci da se skuće, pa one stanove koje smo im uzeli, pa lokale. Rekao je da ću ja sve uraditi kako treba i da nas mnogo voli, ali da zna da mora da ide, to je bilo zadnje dok je bio svjestan.