Majka heroina. Tako su je nazvali brojni mediji i građani nakon što je podijelila svoju priču povodom Nacionalnog dana darivanja i presađivanja organa i tkiva koji se obilježava 25. maja.
Priča je to o gubitku, ali i hrabrosti s kojom Marija Tomić iz Virja u Hrvatskoj, nastavlja živjeti svakog dana.
Da je život okrutan naučila je na svojoj koži 2021. godine kada joj je sin Petar teško nastradao u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u Virju prekoputa groblja. Bio je 11 dana u komi, a onda je proglašena klinička smrt. Kao profesorica etike govorila je o doniranju organa na nastavi, a onda je sa suprugom Boškom donijela odluku da daruju Petrove organe, piše Epodravina.hr.
“Ideš 11 dana paralelno u Zagreb u bolnicu i na posao. Nisam morala, ali htjela sam se okupirati. Popodne smo putovali za Zagreb i svaki dan su govorili da neće ostati živ. Treći dan kad smo zvali, rekla sam da ću donirati organe. Suprug ga je vidio dva puta tijekom tih dana zato što mu je bilo loše i bila je korona. Svaki dan sam Petra držala za ruku i nadala se i puno pričala. Svašta sam mu govorila”, kaže Petrova mama Marija.
Uprkos naporima lijekara i terapijama, do oporavka nažalost nije došlo. Nastupila je klinička smrt, a onda su se odlučili na ovaj plemeniti čin. Donirati organe svog Petra kako bi tamo negdje neko nastavio živjeti.
“Jednog od tih dana me zvala doktorica u ured i razgovarale smo. Pustila me da pričam i taj dan mi je dala nadu, treći dan prije moždane smrti da će možda biti dobro zbog terapije. No 4.11. je zazvonio telefon. Prvo se nisam javila jer nisam mislila da zovu iz bolnice. Kada me nisu mogli dobiti, zvali su supruga i rekli nam da dođemo što prije”, prisjeća se ona.
Isprva su mislili da lijekari imaju dobre vijesti, međutim, kada su prošli Petrovu sobu, počeli su slutiti da nije o tome riječ.
“Teško se prisjetiti što nas je ponukalo na darivanje. Više sam ja na to išla jer sam profesorica etike i o tome pričam 30 godina. Meni je to bilo u rječniku. Kad sam vidjela da mi svaki dan ponavljaju isto i nakon direktnog razgovora s doktoricom, rekla sam da nemam alternativu. Dogodila se moždana smrt. Zato kažem, Petar nije umro jer njegovo srce kuca”, govori Marija.
Sve što znaju jest da je srce otišlo djevojčici u Beč, a jetra čovjeku u Njemačku.
“Sve ja to pričam godinama i to je bila teorija, a ovo je sada osobno na mojoj koži. Nisam znala što bih rekla. Ne mogu se više sjetiti ni osjećaja ni tona glasa kojim sam to izgovorila suprugu”, dodaje majka.
Procesuirali su sve što im se dogodilo, a onda im je nakon dva mjeseca na kućnu adresu stigla zahvalnica za altruizam koje im je poslalo Ministarstvo zdravstva. Za plemeniti čin darivanja organa.
“Suprug se rasplakao, njemu je to puno više značilo. Tek smo se tad osvještavali što to znači”, ističe ona.
Sin jedinac
Petar im je bio sin jedinac, sportista, voljen i sretna je, kaže, što je doista živio tih svojih 18 godina punim plućima. Sada svojim pričama i djelima želi zadržati sjećanje na njega.
“Petar je uvijek htio da nešto ostane iza njega. Uvijek sam ga zezala da će biti u školskom listu Mali Virovec. Na kraju je tako i bilo jer smo napravili intervju. Onda sam htjela još nešto. Uredili smo taj zdenac na koji smo napisali “Gdje ja stadoh, ti ćeš poći. Što ja ne mogu, ti ćeš moći”. Tu je i njegov mural kako baca loptu u koš jer je bio košarkaš. Tamo si smirim dušu. Još mi nije bilo dosta pa smo organizirali s košarkaškim klubom memorijalni turnir. Sad će četvrti za Martinje i stalno još nešto”, ističe Petrova mama.
Zato sada gdje god stigne govori o Petru i pomaganju jer je to drži.
“Kad se primim za srce, kad me zaboli, kad mi netko pošalje srce, kad ga vidim u daljini, kad govorim o srcu sve me to podsjeća na Petra. Svaki put kad se probudim znam da tamo nekog još imam, imam veću obitelj. Suprugu je nakon godinu i četiri mjeseca puklo srca. Rekao je neka turnir traje 18 godina pa da bude punoljetan kao Petar”, govori ona.
Od porodice preostala joj je majka o kojoj brine i za koju se nada da bi uskoro mogla doživjeti 100. rođendan.
Velika želja
O Petru stalno priča i uvijek ima nešto za reći. Priče su to koje dijeli s drugima i time njeguje sjećanje na Petra, ali i na svog supruga. Za to treba imati snage. Svaki dan ustati i nastaviti živjeti bez dvije važne osobe.
“Ne znam otkud mi snaga. Suprug je bio pokošen, vukla sam ga svagdje. Ljudi su se čudili. Prvo nije htio. Znam što znači suživot, da osjeti empatiju, da se osjeća živim i važnim. Htjela sam mu to osvijestiti jer smo darovali organe, da negdje kuca Petrovo srce. Znaju mi reći da sam sama, ali ne dam se. Dijelim Petra, Petrov život, suprugov život s drugim ljudima. Jednostavno vučem i privlačim tu energiju da zadržim tu Petrovu energiju. Kao da živim s njima online. Živi su tu su u mislima i sjećanjima”, poručuje Petrova majka.
Sad joj je preostala jedna velika želja, a to je da upozna djevojčicu koja nosi Petrovo srce i da čuje njegove otkucaje. Zato je svima podijelila priču povodom Nacionalnog dana doniranja i presađivanja organa i tkiva.
“Skupila sam snagu jer znam da je to za Petra. Obogatila sam se sudjelovanjem na nacionalnom danu i drago mi je što su me pozvali jer je to još jedna stepenica gdje sam mogla podijeliti svoju priču, ali i navesti ljude da razmisle o darivanju organa”, ističe ona.
Kaže da ne zna kako će ova priča završiti jer je djevojčica u trenutku dobivanja srca imala 11 godina, ali nada se da će je jednog dana ipak upoznati.
“Mislim da je budućnost priče ta djevojčica. Bez obzira hoće li me upoznati ili ne. Ako bude htjela, imala potrebu da zna čije to srce nosi. Možda dođe kasnije pa da dođe u Virje i kad možda mene ne bude da sazna nešto o Petru. Mislim da je to bogatstvo. Kao profesorica učim da je obitelj važna. Živim i ja modernim stilom života, ali zagovaram tradicionalne vrijednosti. Možda će doći s jednom pogledati taj spomenik ljubavi, zdenac, mural, pogledati košarkaški turnir”, govori Marija.
Uspomene
U samo godinu i četiri mjeseca izgubila je i sina i supruga, no svakog dana kaže, budi se s njima i njihovim priča. Prenosi njihovu energiju i uspomene. Jer iako birokratski nisu tu, tu je sve ono što su stvorili zajedno. Njihovi zajednički doživljaji i uspomene. Sada preostaje nada da će upoznati djevojčicu.
“Krasne stvari smo završili, suprug i ja, Virje i mi. Krug prijatelja se širi, priča se širi i to je najbitnije. Kojim će putem doći do djevojčice, kako će roditelji reagirati, ona sama ne znam, ali bitno je da ništa nisam na brzinu. Rasuta sam na sve strane. Ovako je sve s razlogom i ako ono što mora biti, bit će. Ako ću je moći zagrlit ću je. Ako ne, grlit ću je u mislima”, ističe ona.
U tom naumu može joj pomoći Ministarstvo zdravstva tako da napiše pismo i pošalje fotografije, a onda oni čine korak dalje.
“Nakon svega ovog puno sam jača, bogatija, plemenitija, pametnija i iskusnija. Kad se okrenem, dobro da sam radila sve po redu i polako. Puno mi nedostaje na razne načine, ali nadam se da je sve tako trebalo biti. Guštam što sam donirala organe i dalje ću to poticati. Sada ću se staviti u tu akciju, volontirati. Htjela bih i napisati još nešto. Sad se nadam da sam došla do predzadnje stepenice da je upoznam”, kaže Marija.
S tom nadom da će je upoznati, da će druge upoznati s Petrovom priču i pomoći drugim budi se i nastavlja živjeti svaki dan.
