Ponedjeljak, 8 rujna, 2025

Momo Kapor, čovjek koji je najljepše objasnio šta ostaje poslije raskida

Momo Kapor, slikar i književnik, bio je poznat po tome što je u jednostavnim riječima znao uhvatiti složene emocije. Više u nastavku…

Njegovo djelo Una i danas se pamti, a filmska adaptacija Miloša Radivojevića donijela mu je još veću prepoznatljivost. U središtu romana nalazi se ljubav između profesora Mišela Babića i studentkinje Une Vojvodić, ljubav prepuna strasti, putovanja i posebnih trenutaka. Ipak, Kapor je odlučio da priču završi nesrećno, jer je upravo u gubitku mogao najljepše da pokaže šta ostaje poslije ljubavi i raskida.

  • On piše o tragovima koji ne nestaju odmah kada se ljubavna priča završi. To nisu velike i dramatične stvari, već sitnice, običaji i uspomene koje se polako utiskuju u svakodnevicu. Prva među njima je telefonski broj koji vremenom blijedi iz sjećanja, ali se još neko vrijeme uporno zadržava, kao da duša ne želi da ga pusti. Tu su i čaše s ugraviranim monogramima, podsjetnik na spontane krađe iz kafana, simbol mladalačkog ludila i želje da se zajednički trenutak ovjekovječi nekom materijalnom sitnicom.

Ostaje i navika da se vino sipa u dvije čaše, pazeći da crta bude na istoj visini. Takve male radnje, koje su nekada bile znak pažnje i bliskosti, poslije raskida postaju podsjetnik na prazninu. Ostaje i sto u kafani, mjesto gdje su nekada sjedili zajedno, a danas ga dijele s drugim ljudima, dok ih konobari posmatraju s tihim čuđenjem, jer znaju šta je tu nekada bilo. Ostaju rečenice koje se govore iz kurtoazije, poput: „Divno izgledaš, nisi se ništa promijenila…“ ili obećanja koja vise u zraku: „Javi se ponekad, još imaš moj broj.“

Poslije ljubavi ostaju i prostori – studentske sobe čiji brojevi još žive u pamćenju, tamne ulice kojima su se vraćali u kasnim satima, i melodije s radija koje s vremenom izlaze iz mode, ali u srcu uvijek bude isti osjećaj. Tu su i ljubavne šifre, posebni znakovi razumijevanja, poput dogovora da predavanje počne riječima koje skrivaju poruku. To su trenuci koje niko drugi ne razumije, osim dvoje ljudi koji su ih dijelili.

  • Ali Kapor podsjeća i na tamniju stranu. Poslije ljubavi ostaju svađe, hiljadu malih laži, spuštena slušalica kada se javi tuđi glas, ili osjećaj da je nešto trebalo reći, a nije. Ostaju saučesnici, prijatelji koji znaju sve, a sada im tajne više nemaju težinu. Ostaju i prepune pepeljare, jer se nekada sve dijelilo, pa i dim cigarete, a sada ostaje samo navika da se pale dvije, iako je jedna ruka prazna.

Kapor piše o fotografijama iz automata, o taksistima koji su bez riječi posmatrali zaljubljene i možda ih potajno osuđivali. Ostaje povrijeđena sujeta, onaj mali otrov u grudima koji podsjeća da ljubav nikada ne prestaje bez rana. Ostaje metalni ukus promašenosti na usnama, osjećaj da je nešto veliko prokockano, da je priča mogla trajati duže, da se mogla spasiti.

Na kraju, poslije ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Život ide dalje, i svako ponovo traži sreću u nekom drugom. Ali i tada, u dubini, ostaje uspomena na ono što je bilo. Kapor taj osjećaj sažima u jednu riječ – katastrofa. Ipak, iz njegovih rečenica izbija nostalgija i nježnost. On ne osuđuje ljubav, niti raskid; on pokazuje da ljubav, ma koliko bila prolazna, ostavlja neizbrisiv trag.

  • U suštini, poslije ljubavi ne ostaje samo praznina. Ostaju uspomene utkane u sitnice, navike, predmete i riječi. Ostaju rane koje bole, ali i nježni trenuci koji podsjećaju da smo voljeli i bili voljeni. I to je, možda, najveća vrijednost svega – saznanje da je ljubav, iako prolazna, ostavila svoj neuništivi pečat.

SLIČNE OBJAVE

- Advertisement -

Najnovije