Glumac Žarko Laušević preminuo je 15. novembra 2023. u 63. godini, a o njegovom privatnom životu mogao bi da se izrežira film.
Naime, glumac je za života bio osuđen za dvostruko ubistvo u Podgorici, a o njegovim zatvorskim danima napisao je i knjgu “Godina prođe dan nikad” čiji je jedan od glavnih likova Nikola Kaluđerović, Lauševićev cimer koji je iza rešetaka završio zbog krvne osvete.
Osvetio sina jedinca
Nikola Kaluđerović iz Crne Gore u zatvoru je završio jer je osvetio smrt Željka, svog sina jedinca. Kaluđerović je preminuo 2020. u 82. godini, ali je neposredno pred smrt opisao je kako su izgledali njegovi zatvorski dani sa Lauševićem 1993. godine u Spužu, prenosi Kurir.
Prije nekoliko godina, novinar “Nedeljnika” posjetio je Kaluđerovića u Crnoj Gori, a dalje u tekstu prenosimo detalje njihovog razgovora u cjelosti.
“Osveta je vaskrsenje u krvi. Sreća i zadovoljstvo u krvavoj nesreći i muci. To je duh predaka i potomaka duboko u nama, zov bratstvenika i plemenika, vapaj zemlje i sela. Zakletva zarobljena u kažiprstu pred orozom. Misao koja čeka vraćanje najvažnijeg i najprečeg duga. Duga u krvi. Amanet prenesen i prenošen poganom krvlju našom. Osveta je Crna Gora. Cetinje. Rodno mjesto krvne osvete. Tamo idem da se uvjerim zašto ubiti drugog, zašto pucati u čelo, zašto sačmom prosuti trbuh da bi se umirila savjest, zbog smrti oca, brata ili sina. Bez najave i poziva, idem u kuću najčuvenijeg crnogorskog osvetnika, Cetinjanina Nikole Kaluđerovića”, započeo je Nikola svoju ispovijest pa nastavio:
“Snijeg prekrio Njegošev grad. Na vratima, pri izlasku, u crnini, zatičem sedamdesettrogodišnjeg Nikolu i nešto mlađu suprugu Anđu. “Evo ti ključ, ako oćeš sačekaj nas u kuću. Ajde, ajde uzmi slobodno, mi moramo na jedno mjesto, neodložno. Vraćamo se za petnaes’ minuta”, kaže mi Anđa.
Neka, hvala puno. Doći ću za pola sata. Kuda idete, pitam. “Moramo na sinov grob”, veli Nikola i dodaje: “Brzo ćemo mi, brzo…” Dok čekam, u kafani pričam o Kaluđerovićima. Svi se ovdje znaju u dušu. Priča mi komšija o njihovoj tragediji.
“Vjeruješ li da svaki dan, bukvalno svaki, od tada idu na sinov grob. Bila kiša, snijeg, mećava ili žaropek. Nesreća je to. Nesreća. Ubi im jedan, avgusta ‘87. godine, sina jedinca. Ti znaš što u Crnu Goru znači jedinac u majke. Jedne večeri, u kafani, zametne se kavga među nekim momcima i Željko, sin Nikole i Anđe, tada je imao 23 godine, ni kriv ni dužan, nastrada. Rade Grdinić, stariji od dvojice braće koji su bili tamo, opali i ubi Kaluđerovića. Taj što si ga maloprije vidio, Nikola, pokušavao je čitavu godinu da osveti sina. Prešao svuda da ubije Grdinića. Znali smo da će se svetiti”, ispričao je Cetinjanin dok su ispijali rakiju i nastavlja:
“I Nikolin brat, stric ubijenog mladića, ubijen je iz osvete. Kad je bio mlađi, ubio je Perišu Popovića. Prvo je pokušao da ga osveti Perišin otac, ali ga je promašio, pa je završio u zatvoru, gdje je i umro. Onda se Perišin brat ubio i ostade samo jedan Popović, treći brat. Vjerovao ili ne, svi su čak i zaboravili, mislilo se da je odustao, ali ne. Ubio je Nikolinog brata i osvetio svog, 25 godina nakon ubistva. Možeš li vjerovati? Šta ti je osveta…
Da nije osvetio sina, tom ulicom ne bi više prošao.
“Kaluđerovići su u kući. Zidovi su puni sina Željka. Desetine fotografija i slika. Jedan pogled, bukvalno, najbukvalnije, dovoljan je za bolnu grimasu roditeljsku, drugi i treći već prate suze”, kazao je Cetinjanin novinaru pa dodao da nakon smrti Željka više ništa nije isto.
“Nikola, kao da svaku riječ mjeri nekoliko puta. Govorio je: “Ne bih nikada mogao proći i prošetati tom tu ulicom, poći do sinovog groba, da ga nisam osvetio. Ja sam bio potcenjen čovjek, čoveče.”
Očekivalo se da osveti sina
Na pitanje novinara, Nikola je rekao da se je umnogome razmišljao šta će narod misliti o njemu ako ne uspije da osveti sina jedinca.
“Čekao sam ga svuđe. Ma svuđe, čovječe. Lutam, tragam, neko mi dojavi… Pa opet isto. Nekoliko puta sam ga sretao u društvu. Jednom je bio sa djevojkom. Pošao sam kod njenog oca i rekao mu da je skloni od njega da se slučajno ne desi da nju ubijem greškom. Poslušao me. Pratio sam krvnika i do Splita. Na kraju, desi se da mlađeg brata ubice, Rajka Grdinića, koji je takođe učestvovao u obračunu u kojem mi je ubijen sin, nađem jedne večeri kod Svetog Stefana, kod kafića “Orion”, kazao je Nikola i dodao da se sve dogodilo dana 21. januara 1989. godine.
“Bio je sa nekim u društvu. Viknuo sam mu “Ladni”, kako su ga zvali, a on je u tom trenutku potrčao prema prednjem delu kola. Opalio sam iz puške i tada najverovatnije ranio nedužnog mladića, Šofranca, koji je bio sa Grdinićem. Prišao sam još korak, dva i krenuo ponovo da opalim, ali mi se puška zaglavila. Vratio sam se nekoliko koraka nazad, spustio pušku na zemlju kako bih iščupao čauru. Grdinić se hitro digao i potrčao na mene. Brzo sam uhvatio pušku u širem prostoru, dok ju je on ščepao u užem. Vukli smo se za nju. Kada smo bili licem u lice, viknuo je – p**do, gotov si. Nisam žalio svoj život. Vidio sam čistu smrt pred očima, ipak je to bio mladić u snazi od dvadesetpet godina”, uzbuđeno je govorio Nikola pa nastavio:
“On je napravio pet-šest dosta jakih trzaja. Kroz glavu mi je prolazilo hiljade misli, hiljade slika. Iznenada sam napravio nagli i jak trzaj nazad-naprijed i puškom ga udario u grudi. Pao je na koljena. Napravio sam još jedan trzaj, otrgnuo pušku i udario ga njom. Jedna ruka mu je bila na asfaltu, drugom se držao za moje pantalone. Potrčao je pet-šest koraka nazad. Osećao sam se sigurnije. On se, zatim, podigao i krenuo prema meni. Tada sam opalio. Tada sam ga ubio”, završio je svoju priču Kaluđerović, koji je osuđen i za smrt drugog momka, ranjenog te iste večeri, ali preminulog u bolnici mjesec dana kasnije.
Zbog uspješne osvete bio je najsrećniji.
“Srećnijeg čovjeka u Crnoj Gori nije bilo od mene one noći kada sam osvetio sina, ovo ti iskreno govorim. Lakše ćeš proći bilo gdje nego na Cetinju da ostaneš dužan krv nekome. Ovde se to vazda računalo kao dug”, istakao je Nikola pa se prisjetio i smrti brata.
“Meni je rođeni brat ubijen u osveti, nedaleko odavde. Ubio je momka na Cetinju, bio je u zatvoru, odležao, i poslije 25 godina ga ubiju. Mene su pri puštanju iz zatvora, plašeći se osvete za bratom, pitali – smemo li te pustiti Nikola. Smete, rekao sam. Na bratovoj sahrani sam održao govor i poručio Popoviću, ubici svog brata – to što si napravio, na to si imao pravo. Taj dug nikad ne zastareva. Slobodno se sudite, nećemo vas teretiti, niti sudski goniti, tako sam im rekao”, pričao je Nikola novinaru, a njegova supruga Anđa dobacila je tada iz kuhinje da misli da svaku osvetu treba vratiti.
Zbog dvostrukog ubistva i suđenja, koje je prenošeno širom Jugoslavije, Nikola Kaluđerović osuđen je na dvadeset godina zatvora od kojih je odležao nešto manje od devet. Sproveden je u zatvor u Spužu, blizu Podgorice, 1989. godine.
“Imam osjećaj da je u zatvoru bilo više poštovanja nego van njega. Više dostojanstva sam iznio iz zatvora nego što sam uneo. Velikih sam stvari doživio u tih osam godina. Čak su me ljudi i precjenjivali”, opisao je Nikola koji je stekao mnogo zasluženog poštovanja ne samo od drugih zatvorenika već i od same policije.
“Upravnikova riječ je bila mala, kratka i niska u odnosu na moju. U sve ćelije su ubacivali onako, ko im naleti, jedino u moju nisu to radili bez konsultacije sa mnom. Nisam ja puštao svakakvu ološ u moju ćeliju. Ne, bogami! Znali su oni to i nisu mi dovodili bilo kakvu fukaru. Kada je na robiju dolazio neko od rođaka i prijatelja policajaca ili upravnika zatvora, a bilo je i toga, uvijek su želeli da ih smeste kod mene. Zna da će im tu biti dobro i da su tu na sigurnom”, ispričao je Nikola pa se prisjetio da mu je najteže bilo nekoliko dana pred godišnjicu sinovljeve smrti kada je išao na njegov grob.
“Ovo ostalo, ostale dane, ja uopšte nisam zvao zatvorom. Ja sam bio kriv. Ja sam se pripremao da ubijem. Ja sam sam otišao u zatvor. Kako meni može biti težak zatvor? Bolje reći – kako se ja smem požaliti na zatvor? To od mene ne možete doživeti nikada”, rekao je tada Nikola i pa se osvrnuo na njegove cimerske dane sa Lauševićem, koji mu se pridružio u ćeliji 1993. godine.
Cimerski dani sa Lauševićem
Žarko Laušević došao je u Nikolinu ćeliju, L-2. Lauševići su živjeli stotinak metara od Kaluđerovića na Cetinju, a Nikolin sin jedinac Željko i Laušević znali su se i družili kao djeca, dok Žarko ‘74. godine nije pošao za Titograd.
“Žaro i ja smo zajedno bili u zatvoru četiri i po godine. Neverovatno smo bili bliski. Ne mogu ti to opisati. Nisam imao ni braće sa kojima sam bio tako blizak. Ne znam da li je više voleo on mene ili ja njega. Ipak, činilo mi se da me nije mogao više voleti nego ja njega. To je strašno, neverovatno, neopisivo. Pa, ja sam Žara čuvao i pazio da ne pogreši, ne napravi grešku”, priča Nikola i nastavlja:
“Žarko mi je govorio: “Od ovoga što sam učinio, Nikola, ne može gore”. “Može, može, Žaro, uvijek može gore. Kako ne može”, govorio mu je Nikola a na Lauševićev zločin imao je da kaže sljedeće:
“Veliku je grešku tu napravio. Veliku. Ipak, pre ću to oprostiti nego kada je, nakon toga, njegov brat Mili rekao tim momcima: “Znate li vi ko smo mi?” To još više iritira Crnogorce. Nisu to trebali da kažu. Ne bi se stočili, ne bi imali konflikt da nije bilo pitanja – “znate li vi ko smo mi”. Šta to znači?”, odgovorio je Nikola novinaru “Nedeljnika”, pa dodao kako je Lauševiću bio uteha u njegovoj patnji.
Koliko su bili bliski govori i činjenica da je iznad Nikoline fotelje stajala uramljena slika njegovog jedinca Željka, a koju je naslikao Laušević lično.
“Žaro ga je naslikao da ja ne vidim. Kako je iskoristio vrijeme, bogami, ne znam. Dok smo ležali u krevetima, dok neko čita, neko piše, tako je on crtao da ja ne vidim. Pre toga sam mu dao sinovljevu fotografiju, ali ne za crtanje, nego za vazda. To je kada je imao 21 godinu, od 23 su ga ubili”, pričao je Nikola pa se osvrnuo i na to da je Laušević za njega pisao molbu sudu.
“Žaro je pisao molbu sudu na osnovu koje sam pomilovan dve godine. Neverovatan talenat za pisanje je to. Neverovatan. Moram ti nešto reći. U odnosu na sve ostalo u životu – ljudskost, ponašanje, talenat za pisanje, slikanje – u odnosu na sve to Lauševiću je, činilo mi se, najgore išla gluma. Vjerujete li mi? – rekao je Lauševićev cimer kroz smijeh dodavši da je jedna rečenica bila presudna za naslov glumčeve čuvene knjige.
“To su moje riječi. Jednom mi se požalio: “Moj Nikola, ovo vrijeme nikako ne ide, nikad godina da prođe”. A ja sam mu rekao: “Žaro, bogami, godina prođe, ali dan nikada”, zaključio je tada Nikola.