U prostranoj, otmjenoj blagovaonici velikog hotela gotovo svi stolovi bili su zaposjednuti. Samo je jedan okrugli stol, ukrašen cvijećem, bio stalno rezerviran za zemljoposjednika Eda Pressena, cijelo vrijeme njegova boravka u Berlinu.
Edo Pressen upravo je ušao u blagovaonicu. Vodio je, rukom pod ruku, svoju još uvijek predivnu suprugu kojoj se ne bi reklo da ima već dvadeset-dvogodišnjeg sina. Djelovala je kao žena od tridesetak godina. Njezin je muž bio dvadeset i pet godina stariji od nje ali je svojim odlučnim licem i gustom sijedom kosom djelovao još uvijek vrlo muževno.
Odveo je suprugu do rezerviranog stola. Prije nego joj je uspio primaknuti stolicu, učinio je to već njegov nećak Ralf Brand koji je ušao u blagovaonicu nakon njih u pratnji njihova sina Horsta.
Gospođa Pressen hladno mu se zahvalila ali je njezin muž prijazno kimnuo nećaku.
– Ralf, uvijek si spreman učiniti tetki uslugu. Horst bi se trebao ugledati na tebe – rekao je pogledavši prijekorno sina.
Horst Pressen se veselo nasmijao.
– Oče, nema smisla takmičiti se s Ralfom. Nadmoćan je u svemu.
Helma, njegova lijepa majka nabra čelo. Nije joj bilo drago što je njezin sin smatrao Ralfa uvijek nadmoćnim.
Voljela ga je još više od svog muža pa bi ga, da nije bilo dobrog Ralfa, razmazili.
***
Usprkos svim nastojanjima, nije mu uspjelo ponovno sresti Helmu. Nije više sama napuštala park, a ni u parku je nije zatekao, iako gaje već često, neopaženo i kriomice, prokrstario u potrazi za njom.
Ali jednog mu dana ipak uspije iznenaditi je na maloj uzvisini na kojoj je jednom sjedila i plakala. Baš tada i na tom mjestu, Ralf je saznao za njezinu tajnu. Prestrašila se kad gaje iznenada ugledala pred sobom.
– Zaboga, odakle ti? Kako se usuđuješ doći ovamo? Odmah odlazi! Što bi bilo kad bi te netko zatekao? -zaviče uzbuđeno.
Hans slegne ramenima.
– Ne brini, tvoj muž je odjahao u društvu Horsta i tvog nećaka. Uvjerio sam se sam u to. Možeš biti mirna! Bio sam vrlo oprezan, a došao sam samo stoga što ti želim reći nešto što bi već odavno trebala znati.
