Valessa je gledala kroz prozor. S obzirom da se bližio kraj studenog, bio je to topao dan.Sjalo je sunce. Tijekom noći stvorilo se malo mraza, ali ipak ne toliko da bi to spriječilo lov.Lišće je promijenilo boju u crvenu i smeđu, a ispod stabala bio je sag od lišća iste boje.“Lijep je dan za umiranje”, rekla je Valessa naglas. Odjednom se u njoj javio nagon za životom, ali je znala da je to nemoguće. Nije mogla nastaviti živjeti na način na koji je dosad živjela. Znala je da iznenadna žudnja za životom proizlazi iz činjenice da je nešto pojela.
Kada je jučer shvatila da osim smrti nema drugog izlaza, pomislila je da će barem dobro doručkovati. U suprotnom ne bi imala snage hodati do rijeke, a kad bi i stigla, ne bi više imala ni snage ni volje baciti se u nju. Zato je zamijenila svoju posljednju plahtu za dva jaja.
Za jastučnicu koju je obrubila njena majka dobila je tri kriške kruha i komadić maslaca.Odlučila je da će se prvo obući, a onda sići u kuhinju da pojede obrok koji je za nju predstavljao gozbu. No, kada se probudila, bila je tako gladna da je sišla u kuhinju u spavaćici. Pojela je jaja i topli tost misleći da je to najukusnije jelo što ga je ikad okusila. Nije imala nikakvog pića osim vode koju je grijala u čajniku na vatri. Pomislila je da je bila mudra kad se radilo o vatri. Jedino što je bilo besplatno bila su drva oko kuće. Održavala je vatru u svojoj sobi i u kuhinji. Vatra u njenoj sobi je gorjela cijelu noć. Ujutro bi upalila vatru u kuhinji noseći gorući ostatak drva iz svoje sobe. Pomislila je da ju je jedino toplina održavala na životu. Sve je manje i manje jela dok na kraju nije shvatila da nema više što prodati. Nije željela polako umirati od gladi i odlučila je da bi bilo bolje da se baci u rijeku.
Činilo se gotovo nevjerojatnim da se sve tako brzo dogodilo i da je kuća koja je nekada bila njen dom postala prazna ljuska. U sobama nije ostalo ništa osim tragova slika na zidu. Dijelovi saga na podu bili su tako izlizani da nikome ne bi palo na pamet da ih uzme. Nekada je to bilo mjesto smijeha i sreće. Uvijek su bili siromašni, ali su uvijek imali dovoljno hrane.
Kad bi se prisjećala tih dana, pomislila bi da nijedan muškarac ne bi mogao biti tako zgodan i privlačan kao njen otac. A opet, on je bio kriv za sve što se dogodilo. I prije nego što se rodila, kada se Charles Chester posvađao s ocem.
