Zabacila je glavu, i ponosno se ispravila. Ona nije znala sto znaci naici na prepreku, i zaobici je. Ona jednostavno nije bila rodena da bi gubila. Sa svojih dvadeset i pet godina bila je odrasla i samostalna osoba, ali iznad svega ponosna. A koliko, to ce pokazati svima, pa i svojem ocu, ako ga je tako mogla nazvati. Ona ce ipak biti nasljednica tvrtke, odnosno polovine, ako ne postoji jos koje dijete kao sto je ona.
Kad je dosla do samog ulaza, vrata su se besumno otvorila. Koraknula je, krijuci svoj strah iza hladne maske koju je imala na licu.
– Trebam gospodina Glenna – rekla je prezime svojeg oca.
– Imam dogovor za posao – objasnila je cuvaru koji se nalazio na ulazu.
– Prvi kat lijevo – bio je kratak, ali ju je odmjerio prodomim pogledom.
Vidjela je divljenje u njegovim ocima, a to joj je i te kako godilo. Znala je kakav utisak ostavlja njena izrazito visoka i skladna figura na muski rod, ali isto tako je znala da Ijepota njenog lica ni u kojem slucaju nije zanemariva. Polako se penjala stepenicama. Kao da joj se nije zurilo da se susretne s ocem s kojim nikada nije uspjela uspostaviti prisniji odnos. Ona kao da mu nije bila vazna u zivotu, ili je ona samo imala takav osjecaj. Pazljivo je promatrala siroki hod kojim se penjala. Sve je ovdje odisalo na luksuz kojeg se ona oduvijek grozila. Majka ju je ucila da sve stekne svojim radom, a takav stav je zadrzala i sada.
