Savannah Emery bila je svjesna njegove prisutnosti od trenutka kad je ušao u sobu. Svi su zapazili njegov dolazak. Ne zbog njegove visine, iako je bio viši od ostalih, ni zbog upadljive crvene kose, nego zato što je on bio vlasnik i direktor poduzeća u kojem su radili svi prisutni na Melovoj zabavi. Iza leđa čula je žamor pozdravljanja i uredskih šala, pa shvati da se Cord Harding probija među uzvanike idući prema njoj.
Ponovo promiješa karte pa nagnu lijepu glavu na stranu. Kosa, smeđa poput tuljanova krzna, bila joj je glatko začešljana u punđu. Veselo se nasmiješi drugima za stolom. U polutamnoj prostoriji samo je nekoliko ljudi opazilo da njezin smiešak te večeri ne seže do zlaćanosmeđih očiju, ali bili su dovoljno pristojni da to zadrže za sebe.
— Oprostite, ali sad bih prestala kartati. Moram se odmoriti.
Ispod oka vidjela je kako Harding prilazi sve bliže. Poželi da se što prije izgubi odatle.
— Ne možeš sad prestati! pobuni se George Streeter. – Odnijela si gotovo sve žetone!
— Čula sam da je najbolje prekinuti igru kad se pobjeđuje – reče ona, ustajući od stola s posebno ljupkim kretnjama.
Premda je bila vrlo visoka, kretala se nekom prirodnom lakoćom, ali da joj je netko rekao da je dražesna, bila bi se od srca nasmijala i objasnila da djevojka viša od metar i sedamdeset i građena poput Amazonke mora u sebi razviti neke osobine kojima će to prikriti.
— Moraš nam pružiti priliku da se oporavimo od gubitka – požali se njezin kolega, pokazavši hrpu žetona pred njom. Savannah se nasmiješi i, nagnuvši se naprijed, gurne žetone u hrpu na sredini stola.
— Budući da ne igramo za novac, mogu biti velikodušna i prepustiti vam svoj dobitak – našali se ona.
