in

Pustinjska žedj

Prosedi čovek u uniformi se osmehnuo čim je ugledao devojku u smaragdnozelenom kompletu po poslednjoj modi. Uvežbanim pokretom, gotovo nesvesno još jače je otvorio vrata crne duge limuzine sa zatamnjenim staklima. Posmatrao je kako mu prilazi.
Na devojčinoj garderobi, cipelama i smeđem koferu od sjajne kože kao da je bila utisnuta cena, koja je privlačila pažnju prolaznika, a i nije bila zanemarljiva. Sve na njoj govorilo je o njenom statusu u društvu. Mamila je poglede prolaznika na njujorškom aerodromu. Muškarci su se okretali za njom i uzdisali a oni hrabriji dobacivali ili čak zviždali, dok su žene zavidno posmatrale njen graciozni hod i vitko, visoko telo.
Vatrenocrvena kosa sa loknama u vidu spiralnog vadičepa je poskakivala na suncu koje je bilo na zalasku i davalo toj boji još mističniji sjaj. Prilazila je sedokosom vozaču lakim, dugim koracima lagano njišući kukovima i sa širokim osmehom na usnama.

-Zdravo, Dene! – glas joj je zvučao kao melodija iako sa jasnim prizvukom umora.

-Dobro veče, gospođice Hardli i dobro došli – široki, srdačni osmeh vozača nije silazio sa njegovih usana ni kada je blago zalupio vrata za devojkom.
Uvežbanim, pomalo teatralnim koracima, lagano je obišao veliki auto i smestio se na svoje mesto za volanom. Pogledao je u udaljeno sedište na kojem se devojka smestila, vrebajući njen pogled u retrovizoru.

-Gospodin Stejton nije mogao da vas sačeka i izvinjava se. Večeras je prijem u njegovoj vili – objasnio je sa dozom izvinjenja u glasu, kao i mnogo puta ranije. – Očekuju vas.

Featured Image

-U redu, Dene. – Samanta Hardli je nemarno odmahnula rukom. Bila je svesna odgovornosti koju nosi prezime Stejton.

-Pridružićete im se na prijemu?! – primetio je čovek, spretno se uključivši u reku automobila na izlazu sa aerodroma.
Nakon tišine koja je usledila, ponovo je pogledao u retrovizor. Devojka je žmurila. Ovalno lice pravih crta, isturene jagodice, tanke, fine obrve i prav nos ispod kojeg su se blago smeškale pune, sočne usne. Delovala je tako spokojno. Nije bilo ni traga umoru koji je maločas prinietio.

-Dene, vozi me kući! – odlučno je naložila.

Pridruži se da bi vidio ostatak.
Uloguj se Pridruži se
Ne gledaj me tako 17

Ne gledaj me tako

Pravo vreme 18

Pravo vreme