Bili smo u autobusu broj 57 kad se to dogodilo – trenutak koji će zauvijek promijeniti moj život. Taj dan nije bio ni po čemu poseban; bilo je kasno poslijepodne sredinom rujna, unutra je prodiralo nisko sunce, a miris dizela ispunjavao je zrak. Kosa na stražnjoj strani mog vrata dizala se vlas po vlas i bila sam sigurna da netko zuri u mene. Nisam nikoga vidjela, ali sam ga osjećala i morala sam se okrenuti. Polako sam okrenula glavu ulijevo, a jedan drugi autobus stajao je uz naš. Neka je djevojka pritisnula nos na prozorsko staklo. Imala je srcoliko lice, pune usne i ravnu smeđu kosu, no oči su dominirale njenim licem, velike, blistavo zelene, baš kao u mačke spremne na skok. Stavila sam jednu ruku na staklo i ona je učinila isto, a prsti su nam se savršeno poklapali.
To me je iz nekog razloga navelo da mislim o svom snu, jednom koji sam imala otkada sam bila mala. Ulazim sama u veliku, sablasnu kuću. Idem naprijed, kroz ogromna ulazna vrata s oljuštenom bojom i obojenim staklom, na trijem uz oštar miris vlažnog lišća, zatim u predvorje s geometrijskim plavim i terakota pločicama i stižem do podnožja zavojitog hrastova stubišta. Znam da ću se popeti uz te stepenice i neću se moći probuditi iako se trudim. Sva su mi osjetila u stanju pripravnosti; čujem svaki šušanj, osjećam svaku kvrgu i brazdu na ogradi stubišta i miris truleži iz zemlje. Sada sam na vrhu, vrata preda mnom su otvorena, no hodnik je odjednom dvostruko veći i hodam sve brže i brže, kao da trčim pokretnim stubama u suprotnom smjeru. Treba mi beskonačno dugo da stignem do otvora, No konačno sam ovdje, zadihana od znatiželje.
Neka djevojka sjedi ispred toaletnog stolića gledajući u složeni, zakrivljeni niz od triju zrcala. Leđima je okrenuta prema meni i ja joj očajnički želim vidjeti lice, ali nema njezina odraza. Zgrabim ju za ramena, ona se opire, ali malo-pomalo se okrene i konačno ju vidim, no lice je moje vlastito i podrugljivo mi se smije… Tada se budim.
