Abel Wayne bio je sretan čovjek, kako bi sam govorio za sebe. Dok su drugi očevi muku mučili kako da sinove zadrže u kući, njegovi se nisu dali iz nje. No, iako zadovoljan zbog toga, ipak nije propustio priliku da ih svako malo, tobože Ijutito, upita:
-Što vi uopće mislite? Kad ćete se ženiti? Nemojte da pomislim da s vama nešto nije u redu? Najgore je kad vas prođu godine.
Znajući što otac zapravo želi, Ben, stariji, a i privrženiji ostajanju na imanju, tek bi mu odgovorio:
-Nismo naišli još na pravu. Barem nisam još ja. Ti znaš što ja želim, a čini mi se i ti. Oženit ću se s onom koja ovo imanje bude prihvatila na način na koji je to jedino moguće – da ga zavoli, da ga osjeti svojim domom, da mi ne žuga kako je ovo ipak selo, kako ona želi drugačiji život I da me na kraju natjera da sve ostavim i počnem živjeti neki drugačiji život Nemam ja ništa ni protiv velikog grada, ali ja sam odabrao i zvanje koje je vezano uz zemlju. Mene to raduje, ja u tome nalazim smisao života. A nešto je, valjda, i u genima.
Greg se najčešće uopće ne bi obazirao na ono što bi otac govori, ali bi mu na izravan upit odgovorio:
-Kad upoznam pravu, ti ćeš prvi za to saznati. Ti znaš što sam uložio u svoje obrazovanje, koliko sam derao školske klupe, i nema smisla da sad žurim i nekim brzopoteznim vjenčanjem uništim sve. Pa čak i život Ali, ne brini. Sve u svoje vrijeme. Te sam riječi tako često slušao do tebe. A osim toga, medicina je zanimanje koje je ipak specifično. Nikad dosta učenja, nikad dosta obrazovanja. Moram završiti i tu specijalizaciju, jer, liječnik bez nje, kao da nije postigao krajnji cilj. Ja jedino razmišljam o dvije stvari – da li ostati u bolnici ili otvoriti nešto svoje. Jer, to na neki način određuje i mjesto stalnog boravka.
I poslije takvih razgovora jedno bi vrijeme bio mir. Ali, bio bi dovoljan tek jedan povod, da se priča nastavi. No, i odgovori koji bi uslijedili, bili bi uvijek isti – ima vremena, čut ćeš prvi, ne brini sve je pod kontrolom.
Možda Abel i ne bi tako inzistirao na ženidbi da se nije tako često sjećao riječi svoje žene Grace izgovorenih na samrtnoj postelji:
„Pazi na dečke. Neka se barem jedan za tvoga života oženi. Drugi će ga slijediti. Oni su, na našu sreću, veoma povezani”.
Nije im nikad rekao za te majčine želje jer ih je štedio, jer, je spominjanje majke, iako je od njezine smrti prošlo više od pet godina, uvijek izazivalo tugu i pitanje – zašto je morala ipak tako rano otići. No, te Graceine riječi, ta njezina želja bila je i ostat će za nj – zakon.
