Patty bi se često znala pitati što je njezin otac vidio u tom Fargu, gradu u Sjevernoj Dakoti, kad je mogao živjeti gdje je htio i kako je htio. Ona je, istina, ovdje rođena, ovdje je završila i školu, ali jedva je čekala da odavde odseli. Nije znala želi li to zbog roditeljskog tutorstva koje joj je sve više išlo na živce ili zbog grada koji joj je bio, kako bi joj majka znala reći, pretijesan. A uopće nije bio Ništa joj se ovdje nije više sviđalo, pa čak ni klima koja joj je odjednom postala prehladna.
Nekad se kao dijete radovala snijegu koji bi cijelu okolinu pretvorio u bajku, ali sad je ni to nije više privlačilo. Znala bi reći da joj je to hladnoća činila i srce hladnim. I nije se, u krajnjoj liniji, ni čudila toliko ocu koji je po cijele dane lutao šumom, koliko majci koja je sama doma bila i samo čitala.
Čak kad ju je jednom pitala zar doista nije imala želju da se zaposli, iznenađena je bila kad joj je odgovorila:
– Moj život je vezan uz tvoga oca. Ono što njega usrećuje, usrećuje i mene.
I to je bilo sve. No, činilo joj se da ona ipak nije do kraja zadovoljna svojim statusom. Ali, nije željela čačkati po tome bojeći da je ne povrijedi. Jer, ma što mislila, mama je zasigurno silno voljela oca kad je napustila velegrad i došla u ovu selendru zbog njega.
Nerijetko bi znala sa svojom najboljom prijateljicom Lizom popričati o svemu što bi je mučilo, ali i tu bi, u zadnje vrijeme, naišla na nerazumijevanje:
– Ma ti zbilja pretjeruješ.
– Ako me i ti ne razumiješ, onda ovdje doista više nikoga nemam.
– Patty, ja te ponekad doista ne mogu razumjeti. Možda je to zato što sam ja odabrala drugačiji način života, što sam ja zadovoljna s onim kako živim. Ali, daj prestani mučiti i sebe i svoje tim ispraznim pričama. Kad diplomiraš, odluči što ćeš, a dotad – šuti. Mislim da bi ti tvoja majka morala biti najbolji primjer kako se ponaša netko tko voli.
