Slepi putnik

Merion Birkin bijesno zalupi za sobom velika vrata Agencije za vijesti u Singapuru. Kao sumanuta probijala se kroz masu.
Vlažan vreli vazduh otežavao joj je disanje. Osjećala je kako se znoj sliva i curi kvaseći joj košulju. Po tisućiti put pomisli kako mrzi Singapur i kako mora nešto da uradi da bi se vratila u Njujork. Što je vrijeme više prolazilo sve je teže podnosila vlagu i vrućinu. Ali zbog toga se niko u Njujorku, u centrali nije uznemiravao. Točno je znala šta je to što bi joj obezbijedilo povratak i napredovanje. Trebao joj je intervju, zbog kojeg je sada bijesno koračala sudaraju ći se sa ljudima na pijaci koji su nosili vreće i ženama koje su prodavale voće, dok se miris ribe širio na sve strane. Jedva je čekala da ode pod spasonosni tuš. Ali obećala je Elizabet Tamer da će da svrati do nje da bi se oprostile. Merion pomisli kako je Elizabeta sretnica koja može da pobjegne iz ovog istočnog pakla i osjeti trunku zavisti. Bio je to samo prvi razlog zbog kojeg je mogla biti ljubomorna, drugi je svakako bio taj da je Elizabet imala zakazano vjenčanje, ali to nije bilo u njenoj prirodi. Nije imala vremena za to. Suviše je voljela da živi da bi razmišljala kako drugi žive,a i prestala je da razmišlja o udaji. Digla je ruke od ljubavi, svjesna da se to njoj nikada neće desiti. Bilo je to čisto gubljenje energije. Sada je samo željela da što prije pobjegne negdje gdje se znoj neće slijevati i gdje neće imati osjećaj da se istuširala čim izađe napolje. Slijepljene kose i potpuno iscrpljena, ulete u nisku trokatnicu gdje su živjeli novinari. Elizabet je bila samo dva stana dalje od nje. Energično je pokucala razmišljajući kako bi Elizabetin povratak mogla da iskoristi u svoju korist. Ali kao da je od vrućine mozak prestao da joj radi. Samo joj je čaša hladne vode bila pred očima.