Nebo je bilo azurnoplavo, a zraci kasnog popodnevnog sunca milovali su opušteno telo Lutišije Pikok, koja se odmarala na ležaljci. Tišinu su, u ujednačenim razmacima, remetili jedino talasi okeana i, s vremena na vreme, krici galebova. Nebo, more i pesak, tišina i mir nakon tek završenog, napornog semestra na njujorškom univerzitetu i privlačna muška prilika...
Pridruži se da bi vidio ostatak.
Uloguj se Pridruži se