I Jacqueline sjedne na pomoćno sjedalo pokraj nas, prekriži noge, skine cipelu i ponudi nam njenu drvenu potpeticu da o nju kucnemo. Istoga se trenutka kabina počne ljuljati. Bacila sam pogled kroz okno. Oko aviona su se gomilali gusti oblaci, nisam vidjela krila. Cijeli je avion počeo podrhtavati, dok se iz reaktora začuo zvuk nalik prodornoj jadikovci.
– U silaznoj smo putanji – reče Jacqueline. – To je trenutak kada Dorian mora biti napet kao puška, ako se to tako može reći.
Pogledala sam nehotice prema vratima kabine koja je dijelila turističku klasu od prve što je bila iza samog kokpita. Jacqueline mi uputi pomalo podrugljiv smiješak i reče:
– Ne gledajte onamo, Sarah, naš je lijepi Marck dovoljno jak, a osim toga, kucnuli smo o drvo!
– Nikada se ne bojite? – upitam protiv svoje volje.
– Te riječi ne postoje u kompaniji – odgovori blago Marion.
Vidjela sam vrlo blijedo lice mlade žene, a na modroj suknji uniforme njene sklopljene ruke zgrčenih prstiju.
Reaktori su urlali. Nisam ispod nas opazila nikakve svjetlosne oznake, ništa osim crvenoga neonskog svjetla koje je od vremena do vremena paralo zavjesu kiše. Činilo se da svjetlucanje dolazi ususret avionu i nisam se usudila pogledati naše putnike.
– Mirni su – reče Jacqueline – bolje reći, zastrašeni, osim nekolicine okorjelih.
– Mislim da smo već iznad grada, avion se spušta. Oh, kako je tamno!
Marion mi uputi osmijeh ohrabrenja. Uslijedilo je nekoliko jakih potresa, pilotska je kabina vibrirala, svjednako okružena zastrašujućom pomrčinom. A tada… Jacquelinen uzvik olakšanja: – Pogledajte tamo dolje! Svjetlosne oznake. Slijećemo.
