Hoću djeci da kupim dobre patike od 1.000 ili 1.500 dinara da ne idu u pocijepanim, ali nemam. Nekad i za hljeb moram da zamolim prijatelje, bar za djecu da bude. Sa invalidninom od 400 evra jednostavno nemamo ni za šta. Pitali ste čega se prvo odričemo, ali mi se faktički i ne odričemo ničega jer nemamo čega – prosto uvijek nemamo. Tako smo navikli, a ako nekad bude, bude…
Ove bolne riječi izgovara Milan Ćirić, ratni vojni invalid i odlikovani heroj srpskog naroda! Kuća petočlane porodice Ćirić je u selu Puhovac kod Aleksandrovca. Tačnije, stari, nezavršeni i ruinirani objekat koji se nalazi u strmini, pa je pitanje koliko je bezbjedno u njemu da borave. Ipak, to je sve što imaju!
– Kad imamo pare, za rođendane dobijemo sok i tortu. Kad nemamo, samo se zagrlimo i čestitamo. Ne bude mi krivo zbog toga ili što drugari imaju telefone, a ja nemam. Ne stidim se, svjesna sam u kakvoj smo situaciji i to je to. Moj tata je svakako ispao heroj što je tako mlad otišao da ratuje na Kosovu i hvala Bogu jer ga je sačuvao – Rekla je Jovana.
Ova divna djevojčica (14) čije su brojne čestitke, kojima pokušava da razvedri preostale članove porodice, maltene jedini ukras na od vlage crnim zidovima, piše Telegraf.
Više informacija o Milanovom učešću u ratu, ranjavanju i gelerima koje još uvijek ima u glavi i kičmi, o zdravstvenom stanju ostalih ukućana i svemu drugom može se naći u izvještaju na sajtu Humanitarne organizacije Srbi za Srbe.
Pomozite nam svojim donacijama da Ćirićima obezbjedimo novi dom. Pokažimo da Srbi pamte svoje junake!