1818.
ýlanovi White’s Kluba koji su sjedili u sobi iznenaÿeno su podigli poglede kada je Earl od Blakeneya naglo ušao.
– Zaboga, dajte mi piće! – rekao je jednom od poslužitelja kluba Kada je na drugoj strani prostorije ugledao lorda Fulbournea,
klonuo je u jedan od kožnih naslonjača uz njega.
– Sa mnom je svršeno, Charles – reče on – apsolutno svršeno!
– Pretpostavljam da si izgubio svoj novac – odgovori Charles Fulbourne.
– Izgubio sam sve što posjedujem i još mnogo više! – reþe Earl. -Osim u sluþaju da je netko spreman jamþiti za mene, sljedeüi put üeš me vidjeti u Fleetu!
Lord Fulbourne ga iznenadjeno pogleda.
Naþin na koji je njegov prijatelj spomenuo zatvor Fleet govorio je da se ne šali.
– Kako si mogao biti tako glup – upitao ga je utišanim glasom jer je shvatio da svi u sobi slušaju – da igraš, kada znaš da si to ne možeš priuštiti?
– To mi je bila jedina prilika da isplatim neke od svojih vjerovnika, ali sada Clayton može zaboraviti svoj novac.
Kao da ga je dozvao spomen njegovog imena, lord Anthony Clayton, visok, privlačan muškarac, udje u sobu. On preleti pogledom po sobi, ugleda Earla i zaputi se prema njemu.
– Varaš se ako misliš da ćeš se izvući, a da mi ne platiš dug, Blakeney – reče on bijesno. – Jednom si me prevario, ali sada ću se pobrinuti da te izbace iz kluba!
– Otiću ću sam! – odgovori Earl.
Dok je govorio, ustao je iz naslonjača i stao sučelice lordu Anthonyju. Dva mladića gledala su jedan drugoga poput divljih zvijeri.
Na licima nekih þlanova kluba titrao je osmijeh jer su znali da su se Earl i lord Anthony nedavno sukobili zbog vrlo lijepe djevojke i da je Earl imao više uspjeha, što je razbjesnilo lorda Antonyja i on se zakleo da üe se osvetiti.
