– Stephanie zanimaju komadi – rekla je u nedjelju poslijepodne moja mama mojoj teti. One su u kuhinji radile krumpir salatu, a ja sam ležala u dvorištu ispružena na travi i čitala. Kuhinjski prozor bio je širom otvoren i čula sam svaku riječ koju su rekle. Nisam, međutim, obraćala mnogo pažnje dok nisam začula svoje ime.
U početku nisam bila sigurna što je mama mislila izjavom Stephanie zanimaju komadi, ali shvatila sam kada je dodala:
– Zalijepila je poster Richarda Gerea na strop iznad kreveta. Kaže da joj se sviđa gledati ga dok pokušava zaspati.
– Oh, oh – rekla je teta Denise. – Bolje da popričaš s njom.
– Već sve zna o rodama i kupusu – reče mama.
– Da, ali što zna o dečkima? – upita teta Denise.
Slučajno, ja o dečkima znam podosta. A što se tiče komada, nijednog nisam osobno upoznala. Većina dječaka mojih godina su – a za dva ću tjedna krenuti u sedmi razred – bebice. A kad smo već kod postera Richarda Gerea, nisam ni znala da je slavan kad sam ga kupila. Dobila sam ga na rasprodaji. Mora da je fotografiran prije mnogo godina, jer izgleda mlad, nekih sedamnaest godina. Doista je bio sladak. Sviđa mi se izraz njegova lica, neki poluosmijeh, kao da sa mnom dijeli neku tajnu.
Zapravo ga i ne zovem Richard Gere. Zovem ga Benjamin, ali moja majka to ne zna. Za nju je on neki slavni glumac. Meni je Benjamin Moore, ima sedamnaest godina i prvi mi je dečko. Obožavam to ime – Benjamin Moore. Skinula sam ga s kantice s bojom. Ovog smo se ljeta preselili u novu kuću i ona je tjednima smrdila na boju. Dok su farbali moju soba, spavala sam u bratovoj. On se zove Bruce i ima deset godina. Čitavog naspavala jer Bruce ima noćne more.
