– Zasićen svime! No, govorimo o ozbiljnim stvarima, dragi bratiću! Budući da smo sami, zamolio bih vas za jednu obavijest. Ne znam da li sam vam rekao da se namjeravam ponovo oženiti.
– Ne, ali ja sam inidirektno saznao da je vojvotkinja de Versanges očajna, jer vi neumoljivo odbijate sve njene kandidatkinje koje su, usput budi rečeno, izabrane meñu aristokratkinjama, najboljim u
svakom pogledu.
– Savršeno! Ali ja imam svoj ideal, što ćete! Gospodin d’Essil baci začuñeni pogled na lijepo lice, na kojem su tamne zjene svjetlucale privlačnom ironijom.
– Vi imate ideal, Elie? Markiz se podrugljivo nasmije.
– Kakvim tonom mi to kažete. Izgleda da vas to jako začuñuje, pa slutim da me smatrate nesposobnim
da u svom skeptičnom duhu održavam mali, svijetli plamen bilo kakvQg ideala. Ali riječ je nepri-
kladna za ovu priliku, priznajem, jer se jednostavno radi o ženidbi iz računa.
– Vi ste već izabrali?
– Još nikoga, dragi bratiću! Nisam našao moj… kako da ga nazovem?… Moj san? Ne, to je suviše
eterično. Moj tip? To je vulgarno. Jednom riječi, ono što tražim.
– Dovraga, vi ste komplicirani, dragi moj! Sve žene su do vaših nogu i vi unaprijed znate da će sretna
izabranica biti objekt najžešće zavisti.
– Nitko neće trebati da suviše zavidi mojoj budućoj ženi doda mirno Elie.