Gabrijelov pakao

Firenca, 1283.
jesnik je stajao kraj mosta i gledao kako mu se približava mlada žena. Svijet kao da se zaustavio kad je primijetio njezine velike, tamne oči i profinjeno nakovrčanu smeđu kosu.
Nije ju odmah prepoznao. Njezina ljepota ostavljala je bez daha, pokreti joj bijahu sigurni i dražesni. A imala je nešto u kretnjama i stasu što ga je podsjećalo na djevojku u koju se davno bio zaljubio. Otišli su svako svojim putem, a on je uvijek žalio za njom, za svojim anđelom, svojom muzom, svojom voljenom Beatrice. Bez nje, njegov je život bio samotan i malen.
Sada se pokazalo blaženstvo njegovo.
Prilazila mu je sa svojom družbom, a on je na pozdrav pognuo glavu i tijelo kao pravi vitez. Nije ni očekivao da će primijetiti da je tu. Bila je i savršena i nedodirljiva, smedook anđeo odjeven u blistavu bjelinu, dok je on bio stariji, pun želje i umoran od svijeta.
Već je zamalo prošla mimo njega kadli mu za oboren pogled zapne jedna njezina cipela – cipela koja je zastala točno pred njim. Srce mu je zakucalo u žestokom ritmu dok je iščekivao bez daha.
Ljubazno mu se obratila i njezin blag i nježan glas prodro mu je u sjećanje. Začuđene mu oči poletješe k njezinima. Godinama je čeznuo za tim trenutkom, čak ga je i sanjao, ali nikad nije zamišljao da će je sresti takvom slučajnošću. I nikad se nije ni usudio nadati da će mu tako slatko doći u susret.
Izbačen iz ravnoteže, promrmljao je uljudne riječi i prepustio se užitku osmijeha – osmijeha koji mu je, na njegovu radost, uzvraćen desetostruko. Srce mu je nabujalo dok se ljubav što ju je čuvao za nju umnožavala i paklenski ga pržila u prsima.
Avaj, razgovor im bijaše odveć kratak, a ona je već objavila da mora poći. Naklonio se pred njom dok je hitro odlazila, a onda se uspravio i zagledao u njezin stas kako se udaljavala. Radost zbog ponovnog susreta s njom ublažila je iznenadna tuga jer se pitao hoće li je više ikada vidjeti…