in

Ispovijest jedne pratilje

Otkad znam za sebe, tražila sam je. Tražila sam tebe. Tražila sam ljubav.
Rođena sam u sumraku socijalizma, u prosječnom sivilu građanskog braka od roditelja koji poput mene nisu upoznali čaroliju. Sve u njihovim životima bilo je mračno, a svijetlo se nije naziralo čak ni na kraju tunela. Razmišljajući o mojim roditeljima i životu koji su živjeli, čudim se da sam uopće imala hrabrost otrgnuti se iz ralja života u predgrađu.
Moji su roditelji priča za sebe, ali i priča kojom počinje moj život. Dvoje ljudi bez iluzija, bez radosti, bez snova i maštanja. Moj otac, usukani čovječuljak vječno umornog pogleda, i majka tužnih ispranih očiju. Ljubav ih nije dotakla, ali spojili su se.
Napravljena sam u hladnoj sobi bez grijanja, bez zagrljaja i nježnih riječi, bez krikova sladostrašća, putene strasti, poljubaca. Bez smijeha i sjaja u očima. Vjenčana slika mojih roditelja na zidu umrljanom od vlage, podsjetnik na ono na što su se obvezali u matičnom uredu. Pogledi upereni u prazno.
Veliki drveni krevet, pernati poplun, jastuci i prekrivač preko njega, dva starinska ormara nagrizena crvotočinom. Mali krevet u kojem sam spavala bio je naguran u kut sobe. Da, živjeli smo u jednoj sobi. Majka, otac i ja. Nismo imali televizor. Bijeli štednjak u dragom dijelu stana, klimavi drveni stol i četiri masivna stolca. Pamtim plastični stolnjak, okrhnute čaše i miris kuhanog kelja ili zelja sa suhim mesom. Štrucu polubijelog kruha i miris kiselog vina koje je otac pio poslije ručka. Mrvice po stolu. Sumornu atmosfera. jelo se u tišini, živjelo bez mnogo riječi. Iskreno, nismo imali o čemu pričati.
Moji su prihvaćali život kakav je bio, bez mnogo pitanja, filozofiranja. Mali ljudi, ukalupljeni u životne okvire, bez ikakve  želje da naprave iskorak. Nisu bili sazdani od želja ili snova, od težnje za nečim boljim. Kao da su se plašili svega onoga što ne poznaju. Vraćali su se u sobičak kao što se vraćamo u stare, razgažene cipele bez uzdaha olakšanja ili veselja. Kao neku nužnost, kaznu koju plaćamo tko zna zašto.
U sistemu u kojem su svi bili jednaki, jednakost nisam osjećala. Znalo se čiji su roditelji bogati.
Bili su to doktori ili direktori velikih tvrtki. U radničkom kvartu u kojem sam odrasla, doktora ili direktora nije bilo. Postojala je druga vrsta ljudi, siromašnih poput nas, ali spremnih da osvoje svijet Zvali smo ih gastarbajterima.
Kad su odlazili, nisu bili nimalo bolji od nas, ali kad su se vraćali…
Dolazili su u bijelim mercedesima. s debelim snopovima njemačkih maraka s pričama o „Minkenu” ili „Stutgartu”, gradovima u kojima teče med i mlijeko.
Vraćali su se bolji nego što su otišli. U svakom slučaju, bogatiji i sretniji.
Čeznutljivo, iza zamrljanih prozora gledala sam kako iz punog prtljažnika vade kovčege. Znala sam da su tamo skriveni prekrasni darovi, lijepe haljine i cipele. Vrpce za kosu. Nove torbe i pernice. Fine topive čokolade omotne u ljubičasti papir. I bomboni u srebrnom papiru. Njihove kuće počele su poprimati nove oblike. Rasle su u visinu i širile se, kočoperile poput paunova među sirotinjskim potleušicama.
Zamišljala sam da će i moj otac jednog dana skupiti hrabrost i otisnuti se na dalek put Doći će kući s novom torbom i lijepim cipelama. Učinit će me lijepom. I majka će biti lijepa. Bit ćemo sretne, a otac će biti naš heroj.

Čitaj roman 

Featured image
Margaret Dobson, Put u nežnost 9

Margaret Dobson, Put u nežnost

Vilinska priča