“- Ipak, otac mi nije otac? – Tara je osjetila kako joj se muti pred očima.
Tako je. Patrick nije tvoj biološki otac, ali to ništa ne mijenja. Ako si u bilo kojem trenutku posumnjala da ti nije otac, onda… – slegnula je ramenima. – On te voli, obožava te jednako kao i ja. Molim te, nikako to nemoj zaboraviti. Nikada te nije, od tvojeg rođenja, povrijedio pa nemoj ni ti njega. Prihvatio te je kao kćer, a i ti njega prihvati kao oca. Tara je naslonila glavu na ruke. Jecaji su joj potresali tijelo. Mrzila je sebe u tom trenutku, život, sve tajne u kojima je odrasla, sve laži koje su izgovorene. Kakva god njihova namjera bila, ipak su bile laži koje se nisu mogle skrivati iza činjenice da su joj željeli dobro.
– A ti? – Tara je podigla pogled pun suza.
Što? – upitala ju je majka.
Jesi li ti moja majka? – Tara više ni u što nije mogla vjerovati.
Pobogu… – Njezina je majka ustala. – Naravno da sam ja tvoja majka – u čudu je rekla.
– Zar ne vidiš kako nevjerojatno sličimo? – upitala je hvatajući se za najjači i najočitiji argument.
– Da – Tara je odgovorila. – Sličimo, ali me moraš shvatiti. Više ni u što ne vjerujem.
Moj otac nije moj otac… – briznula je u plač.”
