Bili Kalahan je zaprepašćeno pomislila da je ugledala duh Lorensa od Arabije. Kralj pustinje bio je čovjek od zlata.
Ona nestrpljivo ukloni pramenove bakarne kose sa lica, netremice gledajući jahača kako preko dina galopira prema njoj na crnom arapskom pastuhu. Kosa ju je šibala preko lica. Vjetar je bio sve jači, a ona je stajala na vrhu brežuljka izložena punoj snazi vjetra. Sada se već činilo da želi da joj rastrga košulju poput izgladnjele životinje koja jedva čeka da zarije zube u plijen.
Kad joj je džip otkazao, malo niže na putu, pomislila je da bi bilo dobro da se popne na brežuljak i osmotri koliko bi morala da hoda do Zalandana. Sad više nije bila sigurna da je to bila dobra ideja. Na to uzvišenju osjećala se gotovo bespomoćnom, a ono što je odatle mogla da vidi uopšte nije bilo ohrabrujuće. Dine zlatnog pijeska protezale su se u nedogled.
Negdje daleko sijevnu munja, ali daleko, zaista veoma daleko, obasjavajući neke stijene. Iza tih litica ležao je Zalandan. I sigurnost. Tako joj je rekao Jusef, ali ona je znala da neće stići tamo prije nego što se oluja razmahne svom snagom.
Možda bi bilo bolje da se vrati do džipa u nesiguran zaklon koji je on nudio. Još jednom pogleda crnog arapskog pastuha i pođe niz padinu. Obučen u bijeli, lepršavi burnus, jahač je predstavljao kontrast sa crnim konjem.. Ličio je na nekog od kraljeva pustinje iz filmova četrdesetih godina. Sve što mu je potrebno jeste sablja, uz haremsku djevojku prebačenu preko sedla i slika je potpuna. Dolazio je iz pravca Zalandana i možda je tamo živio, mada je nosio sva obilježja lutajućeg beduina. Bila je utoliko više iznenađena kad je došao bliže i kad je vidjela da mu kosa nije crna, kako je očekivala, nego boje starog zlata. Otkako se nalazila ovdje, nije srela ni jednog plavokosog žitelja Srednjeg istoka. Pa ipak, po svemu, mora da je bio odavde.
Nije imala izbora, morala je da očekuje pomoć od njega, mada je znala da je pojava takvog čovjeka više prijetnja nego pomoć. Ne, morat će da se osloni samo na sebe. Najzad, preživjela je toliko oluja, psihičkih i fizičkih, pa zašto ne bi i ovu?
Pri dnu brežuljka jedva je uspijevala da se održi na nogama. Naleti vjetra kao da su htjeli da je podignu i odnesu. Na obrazima je osjećala žestoko šibanje pijeska. Ona sklopi oči da bi ih zaštitila.
