Bijahu to þudnovate oþi. Katkad bi bljesnule silnom odluþnošüu zatim mirno i trijezno promatrale okolinu; drugi put bi toplo gledale i smiješile se, kao oči dobroćudnoga dječaka čije je srce još sasvim neiskvareno.
Njegovi su prijatelji i znanci govorili da je postojan, iako ponekad ne može odoljeti nekoj ludosti. Bio je pun života i snage. Pjenušavi mošt mora prevreti, a Hans Roland je sada bio u stadiju kada se mošt pretvara u dobro, plemenito vino.
Svi su ga rado primali, pogotovu obitelji s neudatim kćerima.
Od takvih mladia postaju najbolji muževi, znalački su govorili očevi, a majke su se pomalo u njega zaljubljivale i željele da ih izabere za punicu.
Međutim, Hans nije mario ni za očeve ni za majke, a najmanje za kćeri… osim jednu, koja je prije nekoliko mjeseci zarobila njegovo srce.
Dotad nije ozbiljno shvaćao žene. Rado bih i pogledao ako su bile lijepe i dražesne, ponekoj bi i udvarao, ali nijedna nije igrala posebnu ulogu u njegovu životu — sve dok nije ugledao Anitu Friesen.
Ta lijepa, osebujna djevojka odmah ga se duboko dojmila. Kad je bio u njezinoj blizini, srce bi mu brže zakucalo. Dok bi s njim razgovarala, sjale su mu oþi; kad bi se od njega okrenula, problijedio bi od unutarnjeg uzbudjenja. Njezini odbijajući pogledi beskrajno su ga mučili, a noću þesto satima progonili, ali je ipak uvijek želio boraviti u njezinoj blizini.
Imao je jake razloge da izbjegava kuću djevojčina oca: njezina mlada maćeha nastojala ga je osvojiti. Ipak, uvijek je nanovo odlazio, jer nije mogao izdržati daleko od Anite.