Miris je budio sjećanje, težak miris zemlje tek zalivenih biljaka. Bilo je jutro, soba se doimala uobičajeno, stakleni stol bio je postavljen za dvoje. Vani je zimsko sunce svjetlucalo na snijegu, ali za Annu Runford bilo je ljetno poslijepodne,kad joj je bilo sedamnaest godina i kad je stajala u luci, uzbuđeno mašući dvojici muškaraca. Srce joj je lupalo u čudnom, silovitom ritmu pri pogledu na mlađeg muškarca,koji je laganim kretnjama veslao u malom čamcu. Anna se na tren priljubila uz vrata,boreći se sa sjećanjem. Njeni dugi,tanki prsti držali su se za glatku površinu i tražili utočište u poznatim žljebovima. Uvjeravala je samu sebe kako je smiješno što uopće misli o nečem tako davnom. Deset je godina prošlo između ovog jutra i onog poslije-podneva i kroz niz godina uspjela je izbrisati iz sjećanja događaje onog ljeta. Ali sad su nahrupile uspomene. Pamtila je muškarčevo gipko tijelo,koje je izlazilo iz čamca… Trgnula se iz razmišljanja i krenula prema stolu. Privukla je stolac, stvorivši u sebi čvrstu odluku da ne dopusti sjećanju da joj se naruga, kad joj jedan list očeša lakat. List je dotaknuo njenu golu ruku i onog popodneva kad je izašla iz šume i pomogla dvojici muškaraca da uđu u čamac. Nije mogla dopustiti da se sjećanja nastave. Lijeva joj se ruka tresla, dok je uzimala jutarnje novine, a dijamantni zaručnički prsten neugodno joj je pritiskao ruku. Hoće li se ona zaista udati za Michaela i riskirati da ponovo vjeruje nekome? “Da”, rekla je sebi ozbiljno, “prestani osuđivati samu sebe. Bilo je to davno. Više nećeš napraviti takvu grešku“.
