Jeleni Dalmacija ni poslije 30 godina nisu izblijedila sjećanja niti se smanjila bol za majkom Milenom koja je u Blagaju kod Novog Grada poginula 19. septembra 1995. godine, kada je Hrvatska vojska granatirala izbjegličku kolonu Srba.
Jelena je zapamtila granatiranje prvog dana napada Hrvatske vojske na zapadnokrajiške opštine, koji je uslijedio nakon zločinačke akcije “Oluja” i velikog pogroma Srba iz Republike Srpske Krajine.
“Majka, brat i ja bili smo u podrumu sa komšijama, otac je bio na ratištu. Došao je komšija i rekao da moramo da napustimo grad”, sjeća se Jelena.
Kao sedmogodišnja djevojčica krenula je u koloni prema Prijedoru sa majkom Milenom, devetogodišnjim bratom Dragoslavom i komšijama.
“Jutro je bilo mirno, nije bilo granata kao prethodnog dana. Svi smo išli u koloni zajedno, jeli smo šta smo imali. Sjećam se da je jedna žena ponijela domaći hljeb, koji je još bio topao”, priča Jelena.
U Blagaju, kod željezničke stanice začula je pucnjavu, pa granate.
“Majka nas je držala za ruku, ja sam osjetila da nešto prolazi pored nas i udara u zgradu, majka je pala. Mi smo se pogledali, nesvjesni šta se dešava. Smakli su nas u živicu. Komšije su nas uzele da pobjegnemo u kuću jer je počelo granatiranje”, sjeća se Jelena.
Pamti dolazak kola hitne pomoći i da su im rekli da su majku odvezli u bolnicu, da je gelerom ranjena u rame.
“Mi smo, kad je prestalo granatiranje, nastavili pješke prema Prijedoru. Sjećam se da su nas, na putu potovarili u kamion i mene i brata odvezli do Prijedora”, kaže Jelena.
Dva dana bili su smješteni u dječijem vrtiću čijeg se imena ne sjeća, ali se sjeća tete Koviljke koja je brata i nju dvije noći vodila svojoj kući na spavanje.
“Nakon dva dana došao je otac. Mi smo bili napolju i vidjeli smo poznato lice, bio je to naš otac. Ja sam u povratku pitala gdje je mama. Tata nije mogao da nam kaže istinu”, prisjeća se ona.
Po povratku u Poljavnice kod Novog Grada, kod djeda, Jelena je shvatila da je tog dana njena majka poginula, kada je kući došlo pogrebno vozilo.
“Teško je, 30 godina poslije majka mi fali. Sjećanja ne blijede, bol ne prolazi. Otac je bio tu za nas, izveo nas je na pravi put, brat ima četvoro djece. Ja nažalost zbog bolesti ne mogu imati djecu, a želja mi je bila da budem majka jer sam odrasla bez majke. Majka mi treba, ja sam žensko dijete”, kaže Jelena.
NJen brat Dragoslav ima tri sina i sedmomjesečnu djevojčicu Milenu, kojoj je ime dao po majci.
Jelena je završila fakultet i radi u Banjaluci, ali bi voljela da to može vidjeti njena majka. Vikendom dolazi kući jer je vezana za bratovu djecu.
Prilikom svakog dolaska kući ili u povratku, prolazi pored groblja gdje je sahranjena njena majka.
Majke se sjeća kao vrijedne i dobre osobe koja je umjela da šije, što joj je bio i zanat.
“Sebi je šila odjeću i to je bila najljepša odjeća na svijetu. Šila je odjeću i za djecu. Čuvam i danas njenu mašinu iako ne znam da šijem. Znam da je bila dobra osoba, to mi svi kažu, ja se trudim da budem kao ona”, kaže Jelena.
Posebno je boli što ni nakon 30 godina niko nije odgovarao za taj zločin, kada su hrvatske granate gađale civile u izbjegličkoj koloni.
Milena, koja je 1995. godine imala 36 godina, toga dana je jedina stradala u Blagaju.
Nešto više od mjesec dana ranije, nekoliko kilometara dalje, u Svodni je hrvatska avijacija gađala koloni Srba izbjeglih iz Republike Srpske Krajine.