Igra života

Allen Hubbord, naoko je imao sve.
Sjajnu karijeru, lijepu ženu, i predivno dijete. A njihova kuća, zapravo vila u najljepšem dijelu Melbournea, bila je priča za sebe.
Nema onoga tko bi tuda prošao da se ne bi upitao – čija je. Ne znaš je li bila ljepša arhitektura same zgrade ili je to bio okoliš. Očito su ovdje stanovali ljudi koji su ne samo imali nego i znali.
Ono što je Allenu uspjelo, nije mnogima. Nije imao “boga za strica”, nije imao ni bogate roditelje, ali imao je upornosti, pameti i izdržljivosti da ne odustane onda kad bi mnogi.
Medicinu je završio među najboljima, stažirao je i čak su mu već tada prepuštali da neke lakše slučajeve pregledava samostalno.
Silno je želio internističku specijalizaciju, ali nije ju dobio od prve.
Čak su ga nekoliko puta i odbijali, pod izgovorom da primat imaju oni koji su radili negdje u provinciji. A onda je shvatio da i on to i može i mora učiniti. I čak je tri godine bio običan liječnik u nekoj selendri, ali znao je da će mu to biti -karta za ulaz među one koji će moći reći
-odradio sam i to i sad želim ono što ću obavljati najbolje moguće. Možda ni tad ne bi uspio da nije, slučajno, naletio u komori na očevog prijatelja iz djetinjstva i da mu se nije potužio kako nema
nikoga tko bi ga barem malo gurnuo naprijed.
– Zar to tebi treba, Allene? Tebi koji si, barem koliko sam ja čuo, najbolji među najboljima. Gdje si se sad natjecao? Ako si u gradskoj bolnici, osobno ću ići vidjeti kome će sada dati prednost.
Ako budeš najbolji, ne brini. Sve ću srušiti. Ovo nije za igranje.


Cijeli roman “Igra života”»

par1

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.