“Zamahnula je glavom. Duga kosa boje meda padala je u bogatom slapu niz njena leđa, naglašavajući oči koje su bile iste takve boje. Lice joj je bilo lijepo, simpatično i tijekom godina se izdužilo, što mu je dalo dozu profinjenosti.
Doista se razlikovala od one neugledne djevojke kakva je nekad bila. Tijekom godina je naučila kako istaknuti ono što je na njoj najljepše, a i gubitak desetak suvišnih kilograma pozitivne je utjecao na nju, na njene misli, ali i na samopouzdanje.
Odmahnula je glavom. Krenula je prema ormaru i izvadila malen kofer. Spremila je najnužnije stvari i presvukla se u udobniju odjeću. Isto tako je spremila i dio spisa. I kod kuće će raditi, a to za nju nije bilo ništa novo. Dva sata kasnije se zaustavila pred svojom rodnom kućom. Osmijeh joj je zablistao na usnama. Udahnula je svjež zrak, onaj koji se razlikovao od svih koje je tijekom života osjetila. Da, grad u kojem je odrasla imao je neku nevidljivu moć,
ljepotu koja se miješala s uspomenama koje ponekad i nisu bile baš lijepe, ali su bile njene i upravo one su je dovele do onog što je danas bila.”
Oaza snova
