U pravoslavnoj tradiciji, post i pričest su nerazdvojne komponente duhovnog života, koje idu zajedno kao izraz unutrašnjeg truda i predanosti vjeri.
Iako mnogi vjernici pristupaju postu sa velikim poštovanjem i ozbiljnošću, često se postavlja pitanje: da li je dovoljno postiti, a ne učestvovati u Svetoj pričesti? Da bismo dali odgovor na ovo pitanje, pitali smo oca Predraga Popovića, koji nam otkriva duboku povezanost između posta i pričesti.
“Što se tiće pričešća, sav taj naš trud, i post, i molitva, i ispovijesti, i sve to jeste da bi mi nedjeljom otišli u crkvu, da bi smo se pričestili. Znači, to nije samo zbog nas da kažem ja to radim zato što mene prija, nego mi to radimo da bi uspostavili kontakt i odnos sa Bogom.”
Ove riječi podsjećaju nas na to da sve naše duhovne prakse – bilo da se radi o postu, molitvi ili ispovijesti – imaju jedan krajnji cilj: da uspostavimo što dublji i snažniji odnos sa Bogom. Sam post, kako kaže otac Predrag, nije svrha sam za sebe, već je to priprema, čistilište koje nam pomaže da se otvorimo za prisustvo Božje.
“Jedini način uspostavljanja odnosa i kontakta sa Bogom, jeste kroz liturgiju, to je skroz pričešće. Postiti, a ne pričestiti se, to je isto kao spremati se da ideš negdje na slavu, i na kraj ne odeš na slavu. Ili otići u bioskop, spremaš se, odeš u bioskop, i na kraju ne gledaš film.” Postiti, a ne pričestiti se, otac Predrag vidi kao potpuno nepotpunu praksu, kao da smo započeli neki proces, ali ga nismo dovršili. Pričest je suštinski dio tog procesa jer ona dovodi naš trud do punine, omogućujući nam da se stvarno susretnemo sa Bogom.
“Cijela poenta pričešća je, da mi pokažemo da nama Bog važniji i od hrane, i od bilo kakvog poroka, da se trudimo. Pa sad, da li ćemo mi uspjeti, vidjećemo, ali važno je da se trudimo.”
Otac Predrag nas podsjeća da je trud osnovna komponenta našeg duhovnog života. Iako iskušenja i slabosti dolaze, naš zadatak je da se ne povlačimo, da nastavimo da se trudimo i da se iznova vraćamo Bogu kroz pričest.
