Ura u predvorju odbila je ponoć. Bila je to pogrebna zvonjava.
Lijepa, staromodna, užasno teška haljina koja joj nije dobro pristajala jer je bila napravljena za drugu ženu ometala je njezin mahniti bijeg hodnikom. Fina vunena tkanina zaplitala joj se oko nogu, te joj je sa svakim očajničkim korakom prijetila opasnost da će se spotaknuti. Podigla je skute više, više, gotovo do koljena, i riskirala pogled preko ramena. Približavao joj se, goneći je onako kako lovački pas, izluđen krvožednošću, goni srnu do iznemoglosti. Njegovo nekoć demonski lijepo lice, lice koje je namamilo nedužnu ženu punu povjerenja najprije u brak, a potom u propast, sad je postalo maska straha i ubojitog, gorućeg bijesa. Divljih iskolačenih očiju i nakostriješene kose jurio je za njom. Nož što ga je držao u ruci uskoro će se naći pod njezinim grlom.
– Demonska kučko! – Njegov je bijesni povik odjekivao hodnikom na katu. Svjetlost treperave svijeće bljesnula je na oštrici opaka izgleda što ju je stezao u ruci. – Mrtva si. Zašto me ne možeš ostaviti na miru? Kunem se da ću te poslati natrag u pakao gdje ti je mjesto. A ovoga ću se puta pobrinuti da to obavim kako treba. Čuješ li me, prokleta prikazo? Ovoga ću se puta pobrinuti za to.
Željela je vrisnuti, ali nije mogla. Mogla je jedino bježati glavom bez obzira.
– Gledat ću kako tvoja krv teče kroz moje prste dok posve ne isteče – vikao je iza nje, mnogo bliže. – Ovoga ćeš puta ostati mrtva, demonska kučko. Stvorila si mi dovoljno nevolja. Stigla je do vrha stubišta, jedva hvatajući dah. Strah joj je stezao utrobu. Još je više podigla skute haljine i sjurila se niza stube. Jednom se rukom držala za ogradu kako ne bi pala. Bila bi gorka ironija kad bi umrla od slomljenog, a ne od prerezanog vrata.
Bio je tako blizu, previše blizu. Znala je da bi se lako moglo dogoditi da ne uspije pobjeći na sigurno. Ovoga je puta pošla predaleko, previše je riskirala. Igrala je ulogu duha, a sad je veoma vjerojatno da će to i postati. Uhvatit će je prije nego stigne do dna stubišta. Napokon je našla traženi dokaz. U svojem je bijesu priznao. Ako preživi, njezina će jadna majka dobiti pravdu. No brzo je postajalo očito da će svoju potragu platiti životom.
Uskoro će na sebi osjetiti njegove ruke, grabit će je u odvratnoj parodiji seksualnog zagrljaja kakvim joj je prijetio dok je bio mlađi. Zatim će osjetiti nož. Nož.
Dragi Bože, nož.
Bila je na pola puta niza stubište kad je grozni vrisak njezina progonitelja proparao zrak.
Užasnuto je pogledala unatrag i shvatila da dokle god bude živa, ponoć više nikad neće biti ista. Za nju će ponoć uvijek značiti noćnu moru.