Pastirica

Leeds je imao sve ono što jedan grad treba imati, pa ipak, Jasonu nije bio “po mjeri”. Mnogo toga mu je u njemu smetalo, i kako su godine prolazile, toga je bilo sve više. Čas bi gundjao na proraet, onda je prigovarao da je prljav, a smetalo mu je i to što se počelo graditi bez nekog reda. Na kraju je prigovarao svemu i svačemu. No, kako mu je rekao Noel, njegov najbolji prijatelj, stvar je uopće nije u gradu nego u njemu samorae.
– Znaš o čemu ozbiljno razmišljam? -ipak mu se obratio kad je ovaj istresao sve što je mislio o njemu i njegovora njurganju.
– Od tebe me više ništa ne moţe iznenaditi. Ali da čujem?
– Znači tako?
– Ma, Jasone, nije problem ni u čemu drugom osim u tvome načinu ţivota, već sam ti to nekoliko puta rekao. Najprije se sredi.
– Kako to misliš?
– Tako kako sam rekao. Skoro će ti trideseta, a ti niti kamo ideš, niti se s kim družiš. Čak mogu i razumjeti da te posao okupirao, ali sve ima neke granice. Konačno, imaju ih i države. Za tebe postoji jedino ta tvornica i ništa više. A tvornica ti ne bi trebala biti život.

– A trebalo bi mi još nešto? Nešto što nemam ili ne mogu naći?

– Trebalo bi ti. Jasno da bi ti trebalo. Reci mi, kad si u zadnje vrijeme izišao s nekom ozbiljnijom curom otkad si prekinuo s Marthom. Doduše, to je najpametnije što si učinio, ali kad već jesi, očekivao sam da si to učinio jer si nekoga našao ili barem zagledao. Jer ona i nije bila za tebe. A tebi je taj raskid posluţio da bi se još više povukao. Ljudi su te počeli doţivljavati kao čudaka, a ti to ipak nisi. Možda si s Marthom trebao i prije prekinuti, ali…

Kako se Noelu činilo da je rekao i više no što je smio, zastao je, očekujući ono zbog čega su i počeli ovakav razgovor.

I čuo je ono čemu se najmanje nadao.

– Preselit ću tvornicu iz Leedsa.

– Kamo? – upitao je Noel zaprepašteno, iako je Jason očekivao i nešto gore.

– Imam nekoliko solucija, ali najvjerojatni-je ću odabrati Skipton.

– Razlog?

– Ima ih nekoliko, iako je ipak najvažnija mogućnost širenja ali i radna snaga.

– Ništa to ne razumijem! Sve to imaš i možeš učiniti i ovdje.

– Nije baš tako kako se tebi čini. Ondje ima radnika na pretek, nezaposlenih, a to znači da je radna snaga i jeftinija, mogućnost proširenja je veća, zemljišta ima na izbor, ali i napi-kirao sam jedno predivno zdanje. To bi se čak i tebi svidjelo.

– Kakvo zdanje?

– Pa kudu u kojoj bih živio. To je nešto pre-divno. Nešto izmedju dvorca i vile.

– Znači 11 to da bi ti sve preselio onamo?

– Pa jasno. A kako bi drugačije i mogao sve to raditi? Uz ono što radiš, moraš i biti.

– Pa, mislio sam da ćeš tek otvoriti pogon, Koliko se ja razumijem u to, to pametni Ijudi rade.

– Noel, znam da se u ovakvu vrst biznisa ne razumiješ, da te to i ne zanima, ali on mel-je čovjeka. Nema tu ništa napola. 111 si u njemu ili si izvan njega. Tu te nitko ne izbacuje, odatle sam izletiš. I nikome ne možeš prigo varati da ti je kriv ako propadneš.

No, dovo-Ijan je tek jedan nesmotren potez, 1 sve ode k vragu.

– Ja ne bih tako ni mogao ni htio ţivjeti -rekao je Noel smatrajući i takav razgovor glu-pim.

– Kao što ja ne bih mogao cijele dane biti nagnut nad crtaćom daskom.

– Ali to je nešto kreativno, pa za arhitektu-ru se kaže da je umjetnost

– A zar nije umjetnost od neizgledne, prljave i bezbojne vune stvarati takve tkanine ka-kve izlaze iz moje tvornice?

– To rade i druge tvornice, ali njihovi radnici i žive. Izlaze, druţe se, provode se…Dabome, najbolje ţive njezini vlasnici.

-1 drugi arhitekti crtaju – odmah se ustobo-čio i Jason.

-1 to je točno, ali se svi razlikujemo. No, da se na kraju ne bismo posvadili, samo još da kaţem 1 to – da bi uopće mogao početi s radom, netko ti treba nacrtati i tu tvornicu, pa i sagraditi, znači ne bi bilo loše, ako si već tako odlučio, da budeš sa mnom dobar.

Jer, tko te pozna toliko koliko ja, tko zna sve tvoje hiro-ve osim mene, 1, konačno,tko će znati sve to obaviti kao ja? No, nema više nadmudrivanja. Da čujem što kažu tvoji? Ne vjerujem da je otac zadovoljan.

– Iznenadit ćeš se.

– Doista?

– Umoran je, njemu je svega dosta. On bi s majkom najradije odselio nekamo na jug. On nije bio zadovoljan ni s onim mojim

prvim proširenjem jer misli daje to neka megaloma-nija, On ne voli nikakve grandioze, kako ih on naziva. Tek neki poslić,desetak radnika – i život. Ne, onakav kakav ti misliš da bih ja trebao voditi, ali ne ni onakav kakav ja vodim. I to je sve. On je tipičan otočanin. Meni je trebalo dugo da ga shvatim. No, donekle ga razumijem. Jer, lako je meni bilo proširivati se kad sam imao podlogu. A on je počeo ni od čega.

Noel je sad paţljivije slušao Jasona 1 na kraju upitao:

– Da nije bolestan?

– Ne, ali odlučio se potpuno povući. On je jedan od onih koji zna reći dosta.

– Šteta što nisi na nj.

– Mislim da ipak jesam. Zar ovo što ţelim učiniti, nije dokaz tomu. Ja ovdje više ne ţe-lim biti, ovdje vlada totalno otuĎenje,

ovdje više nije čovjek čovjeku čovjek. Idem onamo gdje mislim da će mi biti bolje. Ja volim da se tvornica širi, ali to ne znači,kako ti procjenjuješ, da se ja ne volim družiti. Naprotiv. Samo na druženje ja gledam nekako drugačije nego ti.

– Ne znam što da ti kažem. Znao sam da si u stanju iznenaditi, ali ovome se nisam nadao. Ipak sam ti nešto htio predloţiti.

Ovaj sadržaj je samo za članove.
Uloguj se Pridruži se