Allen Hubbord, naoko je imao sve.
Sjajnu karijeru, lijepu ženu, i predivno dijete. A njihova kuća, zapravo vila u najljepšem dijelu Melbournea, bila je priča za sebe.
Nema onoga tko bi tuda prošao da se ne bi upitao – čija je. Ne znaš je li bila ljepša arhitektura same zgrade ili je to bio okoliš. Očito su ovdje stanovali ljudi koji su ne samo imali nego i znali.
Ono što je Allenu uspjelo, nije mnogima. Nije imao “boga za strica”, nije imao ni bogate roditelje, ali imao je upornosti, pameti i izdržljivosti da ne odustane onda kad bi mnogi.
Medicinu je završio među najboljima, stažirao je i čak su mu već tada prepuštali da neke lakše slučajeve pregledava samostalno.
Silno je želio internističku specijalizaciju, ali nije ju dobio od prve.
Čak su ga nekoliko puta i odbijali, pod izgovorom da primat imaju oni koji su radili negdje u provinciji. A onda je shvatio da i on to i može i mora učiniti. I čak je tri godine bio običan liječnik u nekoj selendri, ali znao je da će mu to biti -karta za ulaz među one koji će moći reći
-odradio sam i to i sad želim ono što ću obavljati najbolje moguće. Možda ni tad ne bi uspio da nije, slučajno, naletio u komori na očevog prijatelja iz djetinjstva i da mu se nije potužio kako nema
nikoga tko bi ga barem malo gurnuo naprijed.
– Zar to tebi treba, Allene? Tebi koji si, barem koliko sam ja čuo, najbolji među najboljima. Gdje si se sad natjecao? Ako si u gradskoj bolnici, osobno ću ići vidjeti kome će sada dati prednost.
Ako budeš najbolji, ne brini. Sve ću srušiti. Ovo nije za igranje.
