Julia je pogledala u lice svojeg zaručnika, lako je vjenčanje bilo na pomolu, ona je još uvijek bila zaokupljena dvojbama. Imala je dvadeset pet godina i prošlo je vrijeme kada se zanosila snovima, a u tom je trenutku razmišljala razumom.
Ralf je bio osoba koju bi svaka žena poželjela za muža. Iako je bio od nje stariji petnaest godina, uzajamno su se odlično nadopunjavali.
Nije kod njih bila u pitanju ljubavna oluja, već su njihovi osjećaji bili bazirani na razumu. Julia je uzdahnula. Pogledala je u Ralfovo lice. Promatrao ju je s oboţavanjem, a to je u njoj izazvalo osjećaj grižnje savjesti. Ona mu na njegove osjećaje nije mogla uzvratiti onako kako je ţeljela, a to ju je nerijetko dovodilo u nedoumicu.
Upravo su u tom trenutku razgovarali o vjenčanju koje se trebalo dogoditi za nepuna tri mjeseca.
– Ne čini li ti se da je to premalo ljudi? – Ralf ju je pogledao s čudnim izrazom lica.
– Ne – Julia je odmahnula glavom.
Ona nije bila pobornik nikakvih glamuroznih predstava, niti je željela stotine ljudi na vjenčanju. To je trebao biti intimni trenutak u krugu obitelji, a kako joj se činilo, Ralf će pola grada pozvati na taj dogadjaj, što joj nimalo nije odgovaralo.
– Ja se ne slažem s tobom – Ralf je rekao. Promatrao je njeno lice. Nekoliko trenutaka ni|e skidao pogled s njega. .
– Što je? – zabrinutost se osjećala u njegovom glasu.
– Ne izgledaš kao da uživaš u svemu ovom – njegov je zaključak bio vjeran odraz njenog raspoloženja.
– Samo želim da sve to bude iza nas – Julia je prošaputala.
– Tek kada budeš moja supruga – uhvatio je njenu ruku i blago je stisnuo.
