Jugoslovenski sport izgubio je jednog od svojih velikana – u Novom Sadu je 15. septembra preminuo Slavko Obadov, legendarni džudista i olimpijski šampion, čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag – kako u sportu – tako i u akademskom svijetu.
Obadov je rođen u Zemunu 12. jula 1948. godine. Na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. osvojio je bronzanu medalju prvu u istoriji jugoslovenskog džudoa.
Samo tri godine kasnije, u Briselu, stigao je i do evropskog srebra. Osvojio je i jedno zlato i jedno srebro na juniorskim prvenstvima Evrope, kao i srebro na Svjetskom prvenstvu u sambu. Nakon sportske karijere, posvetio se nauci – na Fakultetu za fizičku kulturu i sport u Novom Sadu diplomirao je i magistrirao, predavao, napisao više od 120 naučnih radova, tri univerzitetska udžbenika i četiri monografije, a iza njega je ostalo više od 150 diplomaca, 11 magistara i dva doktoranta.
Poseban odnos sa Sinišom Mihajlovićem
Ipak, pored medalja i akademskog nasleđa, javnost će ga zauvijek pamtiti i po njegovom posebnom odnosu sa fudbalskom legendom – Sinišom Mihajlovićem. Njih dvojica su sarađivali u Vojvodini, gdje je Obadov bio kondicioni trener, a Mihajlović fudbaler na početku svoje karijere. Siniša je u svojoj knjizi ispričao koliko mu je upravo Obadov značio.
– Tokom iscrpljujućih treninga koje nam je nametao naš trener Ljupko Petrović – jedan surov stručnjak koji mi je promijenio karijeru i način razmišljanja na terenu – osjećao se strah.
Kad si išao na trening, nikada nisi znao šta može da se dogodi. Povremeno bi se neko povrijedio ili bi povraćao od umora. Petrović bi tražio da igramo “jedan na jedan” od jednog do drugog gola. Treninzi su bili mnogo teži od bilo koje utakmice. Ko bi povukao nogu nazad – u nedjelju ne bi igrao.
Kada su mi dijagnostikovali pubalgiju, svi su mi savjetovali operaciju. Svi – osim jednog: Slavko Obadov, bivši olimpijski šampion u džudou. Bio je naš kondicioni trener. Zvali su ga “Ciganin”, imao je brkove kao Meksikanac. Ogroman čovjek od 120 kilograma, sav u mišićima, delovao je kao da je isklesan od granita – pisao je Siniša Mihajlović.
Obadov oči u oči sa medvjedom
Mihajlović je ispričao i anegdotu sa priprema u planini, kada su se fudbaleri našli oči u oči sa medvjedom – i kada je Obadov pokazao svoju nevjerovatnu hrabrost i snagu.
– Da biste shvatili kakav je bio, dovoljan je sljedeći događaj: ljetnji pripremni kamp u planini, trčimo kroz šumu. Odjednom se pojavljuje medvjed. Panika. Staza je uska, ne možemo da pobjegnemo. Čuju se povici od straha. On nam naredi: “Stojte svi, ne mrdajte”. Ledena tišina. Mi nepomični, prestravljeni.
On ide naprijed, staje ispred grupe, napravi još nekoliko koraka i približava se zvjeri. Medvjed se uspravlja na zadnje noge, otvara ogromna usta i riče – duboko, dugo, preteće. Ne znam da li je to bio ratni krik ili nešto drugo, ali dok smo mi igrači pobijelili od straha, Obadova to nimalo ne pogađa: hvata medvjeda za grudi, zateže mu kožu i obara ga na zemlju – kao u džudo borbi.
Medvjed pada, ispušta neki zvuk sličan cviležu i beži. On se okreće ka nama i kaže: “Put je slobodan, momci”. Nikada u životu nisam video ništa slično – prisjetio se Mihajlović.
“Nemoj na operaciju, ja ću te izliječiti”
Bolovi u preponama mogli su ozbiljno da ugroze Mihajlovićevu karijeru, ali upravo je Obadov bio taj koji je insistirao na alternativnom rješenju. Umjesto operacije, ponudio je drugačiji put – specijalno osmišljene treninge.
– Kada je čuo za moju pubalgiju, nije se dvoumio, isto kao ni pred medvjedom: “Nemoj na operaciju, ja ću te izlečiti”. Imao je svoju teretanu.
“Dolazi kod mene ujutru i popodne”, rekao mi je.
Program je bio monstruozan: pet hiljada trbušnjaka dnevno, sa tegovima na stomaku. Zatim vježbe za gluteuse, fleksore, aduktore… Prvog dana me je natjerao da sjednem na pod, noge ispružene, leđa prava pod uglom od 90 stepeni. Sjeo je na moja koljena i rekao: “Stavi ruke iza glave, laktove visoko i guraj trbušnjacima”.
Zatim je, naslonivši kažiprste na moja ramena, uz minimalan pritisak, učinio da padnem kao krpena lutka bez oslonca. “Kada budem počeo da te guram svom snagom, a ti uspješ da ostaneš u mjestu – tada si izliječen” , rekao je.
Pomislio sam: “Ako me on bude gurao, nikad neću ozdraviti”. Dizao je 90 kilograma na benč presu, dok je druga osoba sjedila na njegovom stomaku, i radio trbušnjake. Bio je to najjači čovjek kojeg sam ikada upoznao – otkrio je Mihajlović.
Slavko Obadov biće upamćen kao prvi olimpijski medalista jugoslovenskog džudoa, kao sportista koji je pomjerao granice i profesor koji je ostavio ogroman trag u nauci. Ali jednako tako, biće pamćen i po svojoj ljudskoj veličini, hrabrosti i posvećenosti sportistima koje je trenirao.
Upravo zahvaljujući njemu, jedna od najvećih karijera jugoslovenskog fudbala – ona Siniše Mihajlovića – nije bila prekinuta prije vremena, prenosi Sportal.